Branimir Gubić i s. Agneta Sakač

S. Agneta Sakač u duhu karizme sv. Vinka Paulskog šest desetljeća služila je bolesnicima i potrebitima raznim životnim područjima, a sad je već 20 godina u mirovini. Punih 34 godine djelovala je u njemačkih zdravstvenim ustanovama u Tübingenu, Aachenu i Horbu. Tijekom Domovinskog rata odradila je čak 112 vožnji humanitarne pomoći iz Njemačke u Hrvatsku, a radeći na odjelu neonatologije u bolnici brinula se da prerano rođena djeca ne umru bez sakramenta krštenja.

Kako je istaknula s. Agneta, nakon 40 radnih godina i 34 godine provedenih u Njemačkoj, vratila se u Zagreb, u kuću maticu.

“Bogu hvala koji mi daje zdravlje i ja sam opet dobila navještenje u našoj kućnoj bolnici, odnosno na našem odjelu za bolesne i stare sestre i ovdje služim 20 godina. To me jako ispunjava i zahvalna sam Bogu što mogu taj posao obavljati. Svaku sitnicu i svako djelo, prikazujem Bogu na slavu, a na dobrobit svih sestra, onih bolesnih i onih s kojima surađujem. Na odjelu je više od 20 bolesnih sestara, a mi smo ekipa od 10 sestara koje brinemo za njih. Jedne su po noći, a druge po danu. Nastojimo im olakšati njihove staračke probleme i bolesti, ali imamo i sestre koje se razbole u ranijoj dobi. Kod nas su dok ne stanu ponovno na noge. To je naš svakodnevni posao. Zadovoljna sam sa svojim zdravljem da mogu služiti druge”, istaknula je naša sugovornica.

Prema riječima s. Agnete važno je biti aktivan u mirovini jer to daje smisao svakom danu.

“Dragi Bog mi daruje svaki dan, a ja ga moram ispuniti što bolje mogu. Svaki dan donosi svoje lijepe i manje lijepe stvari. Svako jutro prikažem Bogu ono što mi daje. Od mladosti sam naučila da od jutra svaki korak, noge, ruke, kucaj srca i pogled oka sve je na veću slavu Božju. To me drži da živim za Boga u službi bližnjega.”

Svoj radni vijek započela je kao dječja medicinska sestra u Osijeku, na neonatologiji na kojoj se nalazi nedonoščad.

“Bilo je lijepo uređeno, ali dječica koja nisu bila sposobna preživjeti. Toj dječici sam pružila što mogu, a to je da pomognem da se krste i odu k Bogu kao anđeli.”

Nakon šest godina, poglavari su me pozvali u Njemačku, Tübingenu.

“Sestre su radile u kirurškoj klinici. To mi je bio izazov. Tamo su dolazili teški slučajevi pa sam se pitala što mi je to trebalo.”

U Aachen je otišla nakon 18 godina provedenih u ovoj klinici.

“Bio je to novi izazov. Ondje je bio osnovan novi hospicij, prvi u Njemačkoj. Tu su dolazili bolesni kojima liječnici više nisu mogli pomoći te su čekali svoj smrt i bili su najbolje njegovani – tjelesno i duhovno. Tu sam vidjela svoje veliko djelovanje.”

S. Agnetu Sakač potom su poglavari poslali u Horb.

“Opet je bilo nešto novo. Ondje su sestre radile od 1968. u staračkom domu. Tu sam se lijepo uklopila i vidjela sam da i tu puno ljudi umire. Svećenik je znao reći: Dragi sustanovnici, mi se ovdje nalazimo u predvorju raja. Nikad ne znamo kad će nas Bog pozvati, danas možda mene, sutra tebe… Tu sam vidjela da je to zadnja stanica prije smrti i važno je pripremiti čovjeka na taj korak kako se mislimo pred Boga pojaviti. To je velika stvar.”

Zadnjih 20 godina života s. Agneta živi u Zagrebu sa sestrama. Kako je rekla, kao u svakom pozivu i ona doživljava lijepe i manje lijepe stvari.

“Ali ako čovjek iz duše želi to lako će sve nadići. S Božjom pomoći mi neće ništa problem. Kroz život sam prošla bez posebnih poteškoća. Nisam nikad požalila svoj korak. Imaš svoj cilj, i ne gledaš ni lijevo ni desno. Bogu prepuštam svoje puteve. Često puta nisam znala što ću. Jednostavno sam se molila Bogu i prepustila sam Njemu sve”, poručila je s. Agneta Sakač.