Borna Marinić i Vojin Perić

Perić je istaknuo kako se nada da će ljudi prihvatiti svaku drukčijost te će se onda tvoriti svijet u kojem će se razumjeti antagonizmi te da će ljudi pokušati zajedno egzistirati.

“Iz neznanja se rađaju svi antagonizmi, a iz neznanja se stvara strah. Čovjek živi sa svojim iskustvom konzumiranja znanja, a osobe s invaliditetom rijetko sretne. Slijepe osobe su mala populacija koje se manje kreću jer su locirane u svojoj kući i svom dvorištu pa se ljudi onda s njima rijetko i susreću. Naša želja je da se dokažemo da smo sve prisutniji, mi želimo biti aktivni i želimo radna mjesta i funkcije.”

Govoreći o stanju u društvu Perić je naglasio kako je društvo napuklo u ovim godinama pandemije te kako kazališta ne mogu raditi zbog različitih pravila.

“Budući da su slijepi orijentirani na dodir, a kod distance nema dodira, vi ne znate kako funkcionirati s nekim, a ta vas osoba treba negdje odvesti. Epidemija je učinila dosta ružnih stvari. Nakon potresa slijepe osobe su bile nesigurne. Dosta ih žive sami te ne znaju kako se spasiti, smatram da je potrebno uvesti posebne protokole postupanja za slijepe osobe u tim kriznim situacijama.”

Prema riječima Vojina Perića, kazalište slijepih i slabovidnih osoba “Novi život” prošle godine ostvarilo je spektakl Ibsenovu “Noru” prošle godine i “Podmornicu” Marine Vujčić.

“To je vrlo zahtjevna predstava i vrlo simbolična jer plemenito govori o ljubavi, toj svevremenskoj senzaciji, čovjeka kojemu je dano da može biti zaljubljen u bilo koje vrijeme u i bilo kojem prostoru kako ga on odabere. Malo smo izvedbi ostvarili. Sad ćemo pripremiti ‘Bijelog klauna’ Damira Miloša, ja volim reći da je to hrvatski ‘Mali princ’, dakle to je predstava za djecu. Uskoro pripremamo Danijela Ivanoviča Harmsa, cabaret u režiji Ivana Planinića. Bit će to jedan zavir u rusku avangardu, odnosno prikazat ćemo kritiku tadašnju društva jer je Harms bio žrtva boljševičkog društva.”

Perić je istaknuo kako je kazalište slijepih i slabovidnih “Novi život” najstarije takvo kazalište na svijetu jer postoji od 1948.

“Mislim da smo hrvatski brend i to što su glumci slijepi i slabovidni ne umanjuju važnost tog brenda. No da nema Grada Zagreba i Ministarstva kulture to kazalište ne bi postojalo. Imamo zadaću afirmirati mogućnosti slijepih osoba i osoba s invaliditetom, senzibilizirati javnost za naše potrebe i naše specifikume te da obogatimo život nečim što je rijetkost, s kazališnim radom slijepih i slabovidnih osoba”, nadodao je Perić.

Vojin Perić je naglasio da je djeluju kao civilna udruga te da nemaju status kazališta te u dvorani Vidra plaćaju svaku probu i izvedbu.

“Čekamo dan da netko pokaže prkos i kaže to kazalište će sad biti gradsko, državno ili mješovito. Mi ćemo preuzeti odgovornost da budemo tvornica iluzija koje će se probiti na otvorenom tržištu.”

Perić je govoreći o vlastitom glumačkom angažmanu istaknuo kako je počeo glumiti u osnovnoj i srednjoj školi te je istaknuo kako je 80-ih godina prošlog stoljeća glumio u kazalištu u komediji te je glumi neprestano sve do danas. Objasnio je kako se slijepi ljudi ne nalaze u mraku, oni jednostavno ne vide.

“Svakom čovjeku priđite kao čovjeku. Spontano priđite slijepoj osobi. Ta osoba je isto individua, može biti svakako raspoložena. Ako odbije važu pomoć, shvatite kao da je ta osoba zrno u pustinji. Ja pomoć nikad neću odbiti iako mi možda i ne treba. Ja pomoć doživljavam kao dobru namjeru. Ono što je jako važno da od toga ne pravite ritual. Samo pitajte kako je te joj ponudite lakat te budite pola koraka ispred. Osoba će znati po vašem pomicanju kako se treba kretati”, poručio je Vojin Perić.

Novi valovi dobrote