Tihana Semijalac i s. Antonija Barišić

S. Antonija Grubišić rođena je u Bosni i Hercegovini, a 1984. godine ušla je u dubrovački samostan na blagdan Žalosne Gospe. Kako je rekla, išla je raditi u Cavtat te u to vrijeme nije poznavala redovnice, a niti franjevke od Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije jer su na njezinoj župi bili samo franjevci.

“Kad me mama odvela u Cavtat prvo smo otišle u crkvu. Rekla mi je da obvezno moram ići svake nedjelje na misu. Mama je bila velik uzor u vjeri i tako nas je vjerski odgojila. U crkvi gdje me mama dovela bile su upravo sestre franjevke. Nisam išla u crkvu nedjeljom, nego svaki dan nakon posla navečer. Poslije mise pomagala bi sestrama u kući s onim što im je bilo potrebno poput nekih kućanskih poslova.”

S. Antonija potječe iz obitelji s 12-ero djece, a njih trojica su umrli kao mali prije mog rođenja. Budući da ih je bilo puno djece, išli su raditi čim su mogli pa je i ona sa 17 došla u Cavtat kod brata i njegove obitelji. Danas ih je osmero jer je jedan brat umro braneći domovinu.

Našu sugovornicu oni koju je poznaju zovu “leteća” časna.

“Uistinu sam poletna, a takva sam bila od malih nogu. Sve dok mi Gospodin nije rekao sad više nećeš letjeti, sad ćeš polako hodati. Možda sam tad uspjela postati, po maminom, ‘mirnija’ časna. I dalje sam uz sve teškoće poletna i živahna.”

U emisiji je sestra Antonija otkrila da boluje od multiple skleroze te da se nije lako nositi s tom bolešću.

“Ta bolest je vrlo nepredvidljiva i teška je jer u toj bolesti ne osjećaš bol nego upravo je problem to što ne osjećaš bol. Osjećaš da si više u nekom prostoru u kojem ti ne stojiš. Meni je najteže kad ne osjećam dio tijela jer se tad osjećam kao na početku kad se nisam znala nositi s bolešću. Bilo je vremena kad nisam mogla pisati niti gutati. To je za mene bio šok. Izgurala sam te početne simptome. Prihvatila sam i ovu bolesti, ali nije mi to bilo nimalo lako čuti. To je bolest za koju nema lijek, ali ima jako puno lijekova koji usporavaju to bolest.”

Križ bolesti koji je obilježio život s. Antonije Grubišić usmjerio ju je ka palijativnom timu na onkološkom odjelu u Klaićevoj bolnici u Zagrebu. Tamo teta Kikić ili teta Anđeo, kako je djeca zovu, zadnjih godina djeluje kao duhovna asistentica.

“Moja bolest me dovela da pomažem u palijativi i do toga su došle moje liječnice na Rebru kako ne bi mislila samo o svojoj bolesti nego bih mogla nekom pomoći.”

Kako je rekla, ondje su je u Klaićevoj bolnici vrlo brzo prihvatili djeca i roditelji te djelatnici.

“Tako već devet godina kročim zajedno sa svojom djecom i bolesti. Nosim i njihov i svoj križ i svoj zajedno”, poručila je s. Antonija Grubišić.