“Volim često ponavljati riječi Helen Keller koja je sinonim gluhoslijepoće: sami možemo tako malo, a zajedno možemo tako mnogo. Poručujem gluhoslijepim osobama da puno pomaže kad dijelimo svoje muke i da je važno kad smo zajedno i rješavamo svoje poteškoće”, naglasila je dr. sc. Sanja Tarczay.

Našu gošću nazivaju mnogi hrvatskom Helen Keller jer je puno proputovala.

“Ne volim kad me se tako naziva, ali to je vjerojatno zato što je Helen Keller posjetila 60 država. Kad sam izračunala koliko sam država posjetila, ispalo da sam posjetila od 75 zemalja. Vjerujem da sam dobar ambasador gluhoslijepoće bolje u svijetu, ali u Hrvatskoj se gluhoslijepe toliko ne cijene”, nadodala je.

Sonja Kuzmić i Sanja Tarczay

Dr. sc. Sanja Tarczay prisjetila se i svog djetinjstva i odrastanja.

“Moram priznati da sam imala bezbrižno djetinjstvo i to zahvaljujući činjenici da su moji roditelji također bili gluhi. Nisam osjećala problem u komunikaciji. Moj prvi jezik je znakovni, koji je i službeni jezik u Hrvatskoj, a hrvatski jezik naučila sam puno kasnije. Ono što me obilježilo nije bila gluhoća. Međutim ono što je bio problem bilo je kad mi se počeo pogoršavati vid u pubertetu. Tad su mi počele poteškoće.

Uvijek je bilo teško bilo biti žena, a još teže kad sam postala slijepa. Bilo mi je teško priznati da i s naočalama teško vidim. Srećom nailazila sam na razumijevanje u školi, ali uključivanje u slobodne aktivnosti bilo mi je izuzetno teško. Tata me uputio na razne pretrage u Ameriku i Kanadu, ali imala sam atrofiju očnog živca pa se nisam mogla izliječiti od toga.

Vjerujem kako je optimizam i zdravi način život utjecao da i danas imam ostatke vida koji mi pomaže u koordinaciji. Kad imate progresivnu bolest, cijeli život vas čeka prilagodba. Naime, cijeli život zbog pogoršanja bolesti moram se svakih godinu-dvije prilagoditi način pisanja i čitanja. Prilagodba je najveća borba. Svaki dan je borba, uvijek je neka vrsta dokazivanja jer je visoka razina omalovažavanja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj.”

Naša sugovornica priznala je kako svoj uspjeh duguje svojoj obitelji.

“Prilagodba literature je jako puno koštala. Sve dok nisam formirala svoju udrugu ‘Dodir’ koja je prerasla u nacionalni savez te imamo usluge prevoditelja, doktorirati je bilo uistinu veliki pothvat. Ne bih to ponovno prošla da moram. Nisam imala slobodnog vremena. Treba imati na umu da gluhoslijepoj osobi treba 3-5 puta više vremena za iščitanvanje. Dobra je stvar što sam voljela nove stvari, ali uistinu je puno godina utrošeno. Možda sam mogla više napraviti za gluhoslijepe da nisam morala učiti. Ne žalim sada, ali ne bih to ponovila”, naglasila je.

“Gluhoslijepim osobama najteže je priznati da su gluhi ili slijepi. Treba prihvatiti sebe i trebaju znati prihvatiti pomoć. Mnogi traže pomoć tek kad se povrijede ili kad se više počinju izolirati. Trebaju imati hrabrost i prihvatiti promjene, a ne odustati”, poručila je dr. sc. Sanja Tarczay.

Više o Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba Dodir više doznajte OVDJE.