Današnji gost dragovoljac je u punom smislu te riječi. Bez puno razmišljanja, 1991. uključio se u obranu Banovine kao što se bez puno razmišljanja  2021. uključio u obnovu Banovine. Zajedno s nekoliko suboraca, pripadnika Crnih mambi obilazi potresom pogođeno područje i čini sve kako bi ljudima koji tamo žive, olakšao život nakon velike traume.

“Pokrenula me ljubav za Hrvatskom i domoljublje. Bio sam u Zboru narodne garde, u Crnim mambama i onda je tu krenulo prvo vatreno krštenje na Viduševcu. Viduševac je selo kraj Gline koja je tada okupirana. Prve uspomene koje me vežu uz to selo jest taj napad na Farkašić. Nažalost, morali smo se povući iz Farkašića. Susret s mecima i bombama je vrlo stresan. Kada vidiš kako ljudi ginu i stradavaju, to jako stresno djeluje na čovjeka. S vremenom se čovjek privikne na to, i nema gledanja unatrag. Ipak, u Farkašić, iako je bio prazan, neprijatelj nikada nije ušao. Bili smo kudikamo slabiji u naoružanju i u ljudstvu, ali smo u toj bitci izvojevali veliku pobjedu. Uvijek smo vjerovali, nismo nikad sumnjali da ne bismo mogli poraziti neprijatelja. Srčanost, ljubav i domoljublje nas je uvijek tjeralo naprijed.

Odlazak u nešto potpuno nepoznato i novo dogodio se kada je Zvonko poslan u Afganistan. Obuka je trajala dvije godine.

“Što se tiče naoružanja i profesionalnosti u Afganistanu i Domovinskog rata, to je neusporedivo. Tehnički, materijalno to se ne da usporediti. Nakon dvije misije u Afganistanu otišao sam u mirovinu i moram priznati da mi je trebalo nekoliko mjeseci da se priviknem na civilni život. U početku bih na pola sata odlazio u vojarnu, sve dok ta navika nije postala sve rjeđa. Ljubav prema uniformi teško se zaboravlja.

Gospodin Zvonko se među svoje prve suborce vratio nakon umirovljenja. Na taj se preokret iz vojnog u civilni život trebao ipak neko vrijeme priviknuti.

“Po odlasku u mirovinu, moja braća po oružju, rekli su mi da dođem u Udrugu Crnih mambi. Tako sam se javio predsjedniku Udruge, pukovnika Ivice Šafarića zvanog Nindža i tako je krenula nova etapa moga života. Oni su moja druga obitelj. Crne mambe dosta su mi pomogle iz vojnog u civilni život. Naša druženja izgledaju tako da se nalazimo u prostorijama udruge, raspravljamo o životnim problemima i problemima drugih ljudi. Jedni druge shvaćamo jer smo većina prošli kroz iste probleme. Međusobno si pomažemo razgovorom i stručnom pomoći naših stručnjaka. Briga o drugima nije stala tamo.

Udruga Crne mambe aktivna je u posljednje vrijeme na području pogođenim potresom.

“Nažalost, kada se dogodio taj potres skupili smo se u udruzi i odlučili smo da krećemo na Banovinu i u Petrinju pomoći ljudima koliko možemo, materijalno, tehnički i financijsko. Na naš dolazak stanovništvo je reagiralo pozitivno i bilo im je drago da su nas vidjeli. Čak i danas nas zovu. Sretni su jer vide da ćemo im pomoći. Moj prvi dojam kada sam došao u ta područja pogođenim potresom vratilo me u 1991. godinu za vrijeme rata. Simbolično je da su Crne mambe došle u Farkašić baš kao i 1991. godine. Naravno, išli smo i u druga okolna sela i mjesta. Ljudima smo pomagali iseljavati stvari iz oštećenih kuća, sanirali krovove i slično. Imamo volje i srce da i drugima pomognemo. Najteži momenti su kada se popneš na krov, a krene potres. Imamo zaštitno uže oko sebe i osiguramo se, ali osjećaj nije ugodan. Što se tiče građevinskog materijala, toga nikad dosta. Ovim putem bih se zahvalio ljudima koji su mnogo pomogli u donacijama, posebno veteranima iz Mađarske i mnogi drugi. Prijatelji naše udruge su također pomogli mnogo. Tu je i Klub mladi Crne mambe koji su se priključili u sanaciji donacijama dječjim vrtićima i školama.

“Nadamo se da smo uspjeli zadržati ljude kojima smo pomogli da ostanu na svojim ognjištima. Posla ima mnogo, a mi ćemo se i dalje truditi najviše što možemo. Ni kiša ni snijeg neće nas spriječiti. Tko god želi pomoći, može se javiti udruzi Crne mambe, našem predsjedniku Ivici Šafariću i onda će on dalje to koordinirati. Iskoristio bih priliku zahvaliti svim ljudima dobre volje koji su uskočili svojom pomoći.

Novi valovi dobrote