Sonja Kuzmić i Petra Žuvela

Kako je istaknula Petra Žuvela, svaki dan kad ide na posao zahvalna je što će se susresti s djecom i što se neće opterećivati stvarima kojima se odrasli opterećuju.

“Djeca su spontana i iskrena te nemaju skrivenih namjera jer oni jednostavno što im je na umu to im je i na drumu. Neki put me znaju iznenaditi, a neki put se znam i nasmijati”, nadodala je.

Naša sugovornica, osoba s invaliditetom, gotovo je dva desetljeća logopedinja.

“Često me pitaju zašto sam logopedinja. Nije mi na to jednostavno odgovoriti. Odabrala sam taj poziv zato što sam još u djetinjstvu odlučila da bih htjela pomagati ljudima i dijeliti s njima dobre ili loše stvari jer volim razgovarati s ljudima. Logoped se bavi poremećajima jezično-govorne komunikacije, vrlo je široko područje, mogu se baviti djecom i odraslima. Naime, logoped pokriva sve životne dobi.”

Žuvela se prisjetila situacija koje su je potaknula da postane logopedinja.

“Postala sam logopedinja jer sam osoba s invaliditetom. Od djetinjstva koristim kolica zbog posljedica cerebralne paralize. Od moje prve godine dana života krenula je borba s cerebralnom paralizom. Od ranog djetinjstva išla sam po bolnicama i pregledima. To je bilo razdoblje ranih 70-ih, a tada sustav nije bilo toliko dobro razvijen kao danas. Nisam imala veliku pomoć društva i sustava.

Rano djetinjstvo provela sam po bolnicama jer sam imala puno operacija. Razdoblje srednje škole bilo je jako stresno. Mnoge operacije i oporavci bili su bolni i nisu bili poticajni za život.”

Smatra kako je njezinim roditeljima bilo teže nego njoj.

“Dosta smo se namučili kao obitelj, ali htjela bih istaknuti da 70-ih i 80-ih osobe s invaliditetom nisu bile prihvaćene jer tada društvo nije bilo inkluzivno nastrojeno. Nije bilo spuštenih nogostupa pa nismo mogli šetati parkovima. Nije bilo lako se probijati kroz život, ali imala sam bezuvjetnu podršku i stariju sestru koja mi je pomagala učiti.”

Petra Žuvela naglasila je kako je medicinski bila opskrbljena te kako je imala dostatna znanja u akademskom smislu, ali priznala je kako joj je nedostajalo igranje s vršnjacima kao i emocionalna potpora.

“Na početku srednje škole shvaćate da niste kao drugi i teško vam je. Nisam imala volje za posebnim hobijem. Više sam promišljala zašto baš ja. Kad gledam na život djece danas vidim koliko mi je toga nedostajalo.”

Kako je otkrila naša sugovornica, za svoje današnje zvanje odlučila se kao djevojčica s 13 ili 14 godina kad je s dječjeg odjela u Krapinskim toplicama bila prebačena na odrasli.

Petra Žuvela: najveći dar su prijatelji raznih životnih doba iz njezine župe koji joj obogaćuju život.

“Često sam ondje prolazila uz sobu logopeda s kojim sam se kasnije upoznala te puno razgovarala. To mi je baš bilo lijepo. Uvidjela sam da bih taj posao mogla raditi sjedeći te sam poželjela raditi s djecom. Kad sam završila srednju školu, godinu dana pauzirala sam kako bih razmišljala što ću dalje. S 18 niste više u sustavu i prepušteni ste sami sebi.

No, Bog mi je dao ljude iz moje župe i mog grada. Tri djevojke pokucale su na moja vrata i tako smo se počele družiti. Krenula sam i na zbor Navještenja u Velikoj Gorici i napokon sam dobila prijatelje koje sam htjela. Jedna od tih djevojaka bila je Marija Kirinić. Ona me prijavila na prijamni na Fakultetu za defektologiju na koji sam i upala. Tadašnji fakultet imao je jako puno stepenica što je bio veliki izazov. Jedno vrijeme me nosila sestra te sam jednom se jednom prilikom ohrabrila i zamolila kolegu da me ponese. Tako se sve nakon dva dana uhodalo i krenulo nabolje zahvaljujući dobrim kolega.”

Petra Žuvela zaključila je kako su joj najveći dar prijatelji raznih životnih doba iz njezine župe koji joj obogaćuju život.