Krenuli su kao jedan mali projekt, unutar Hrvatskog nambudo instituta, njih tek nekoliko raditi s prognanima i izbjeglima koji su došli u Zagreb i nisu imali adekvatnu rehabilitacijsku skrb.

„Nisu imali nikakvu skrb, nisu bili niti popisani, nije se ni znalo koliko ih”, prisjeća se ravnateljica ‘Malog doma’.

Financirali su ga iz različitih fondova, bili su svi honorarci i puno važnija im je bila edukacija i usavršavanje od primanja, svjesni da takva jedna institucija – odnosno tko će raditi s djecom koja su slijepa ili slabovidna od rođenja pa do odlaska u školu ili vrtić – ne postoji.

„Počeli smo prvo raditi u iznajmljenom prostoru, u kvartu Smogovaca u ulici Dvorište. Sjećam se te male kućice i rada s troje četvoro djece. Kućica je imala svoje dobri duh”, kaže i nazvali su se tako jer su gledali kako prevesti ime na engleski jezik za potrebe jednog projekta.

Poslije ih je pomagalo i Ministarstvo socijale skrbi. Selili su se, bili i u neadekvatnim prostorima kuće sa stepenicama po kojima je djecu u kolicima trebalo nositi i više njih zajedno, ali entuzijazam su roditelji znali prepoznati.

Vjerovali su u ovaj projekt i dogodilo se 2009. da ih je pod svoje uzeo Grad Zagrebi postali su ‘Mali dom – Zagreb’. „Dobili smo prekrasni novi prostor u Baštijanovoj ulici u kojem smo već 12 godina. Djelujemo, mijenjamo se, razvijamo se.”

Devedesetih godina – kaže – radili su s djecom (verbalnom i hodajućom) koje su imala izolirana oštećenja, a sad imaju sve više djece koja imaju kombinirana oštećenja, uz oštećenje vida. Imaju značajne druge poteškoće i sve više im je bio potreban prostor koji će biti prilagođen toj djeci koja imaju poteškoća pri kretanju.

Tatjana Petrović Sladetić također kaže da su imali mogućnost za edukaciju, završavali su fakultete u ratnim godinama, s ne baš puno prakse, ali „oči su nam bile ogromne”.

„Bili smo gladni znanja”, svjedoči i iznosi da su se usavršavali u Europi, SAD-u i kod nas. Imali su i jako puno ideja, ali trebalo je to popratiti financijski i u međuvremenu su shvatili da ne mogu svi sve raditi, već da se moraju specijalizirati.

„Gledali smo potrebe naših korisnika i šta bi njima bila adekvatno.” Neke stvari su i sami primjećivali i izrađivali, te potvrdili neke svoje ideje da su dobre i da su na dobrome putu.

Stručnjaci ‘Malog doma’ – moglo se isto tako doznati – pružaju četiri vrste usluga, od kojih su tri usmjerene na djecu i mlade s teškoćama u razvoju i njihovih roditelja, a jedna je namijenjena stručnjacima drugih ustanova koji žele učiti od njih. Taj dio su oformili 2015. godine.

Jedna od posebnosti njihovog rada je i odlazak u obitelj djeteta. O tome, pak, ravnateljica Dnevnog centra za rehabilitaciju djece i mladeži ‘Mali dom – Zagreb’ kaže:

Mislimo da je to prirodno okruženje, a dijete i roditelji su opušteniji u svom poznatom prostoru. Ne moraju se oblačiti i dijete što je čitav proces gdje ustvari skraćuju vrijeme odmora djeteta i narušavaju njegov dnevni ritam. Prednosti su velike za procjenu u odnosu na novu situaciju u novom prostoru gdje djete možda neće pokazati ono što pokazuje doma.

Ujedno, njihova procjena nije dijagnostička, nego savjetodavna – usmjerena je na mogućnosti djeteta. Citirala je ovdje jednu mamu: ‘Meni svi kažu što moje dijete ne može. Ja vidim što ono ne može. Mene sad zanima što moje dijete može, što da radim, koji je moj sljedeći korak.’

Imate set strahova i anksioznosti na koje mnogi ne mogu dati odgovore, ali ono što nekako smanjuje anksioznost je uvijek ta neka aktivnost „kad znamo da mi nešto možemo napraviti”.

„Mi za svako dijete napišemo nalaz i mišljenje što smo vidjeli, koje su njegove mogućnosti i preporuke, znači, što nam je sad sljedeći korak”, naglasila je za HKR Tatjana Petrović Sladetić i završno slušateljima uputila poruku:

„Moramo uvijek imati na umu da nismo niti dovoljno pametni, niti sposobni, da možemo reći kako sve znamo, jer kada nam netko kaže da ‘sve zna’ – znamo da ne zna. Ono što u svakom slučaju treba jest cijeli život raditi na svome profesionalnom i osobnom rastu i razvoju što nas čini boljim stručnjacima i ljudima. Isto tako što je jako bitno, i što se trudim, jest isticati mogućnosti djece i obitelji, u stvari, da postanu što aktivniji članovi našega društva.”

Novi valovi dobrote