Na samom početku emisije čestitali smo gospođi Jušić na nagradi. Gospođa Jušić volontira od 1993., a započela je s volontiranjem zbog povezanosti s franjevačkom crkvom na Kaptolu gdje je zajedno s prijateljima pomagala potrebitima. Tada je nastala grupa u franjevačkom svjetovnom redu koja je obilazila stare i nemoćne. Bila je i karitativna grupa aktivna pred sam Božić, a postojala je i grupa koja je bila povezana sa palijativom skrbi.

“Pater Zvjezdan me zamolio bih li ja krenula u posjet dvjema starima i nemoćnim gospođama koje su živjele na Vrhovcu. Jednom tjednom sam ih obilazila, kao i jednu gospođu u Selskoj ulici. Uglavnom, tako sam počela i davala informacije patru kakvo je stanje tih osoba. Nisam bila jedina. Kasnije, porastom i širenjem grupe nismo više mogli biti grupa iz franjevačkog svjetovnog reda već je to preraslo u civilnu udrugu koju smo prozvali La Verna”, rekla je gospođa Jušić.

La Verna je proizašla je iz fanjevačke obitelji volontera koji su obilazili stare, nemoćne i bolesne. Obzirom na to da La Verna ima volontere iz palijativne skrbi, ona se pretežno brine za palijativne bolesnike. To znači bolesnicima koji su pred kraj svojeg života. Medicina ima preventivu, kurativu i palijativu. Palijativna skrb se bori za dostojanstveni odlazak s ovozemaljskog života. To znači, umiranje bez boli, u miru i pomirenju s obitelji. Na lijep i miran način. To je volonterska udruga gdje je sve besplatno.

Foto: Katarina Varenica i Antonija Jušić

Ja dobijem mnogo više od novca. Dobijem nešto neprocjenjivo i nenaplativo. Dobijem Hvala, prekrasan pogled i smješak, stisak ruke.

“Dobijem sretno lice koje se ozari kad me vidi, a kad to vidim onda sam i ja sretan čovjek jer je to uzajamno. Za rad s takvim pacijentima trebaju godine i praksa. Odmalena sam naučila u roditeljskoj kući da ljudima treba pomagati. Imali smo susjedu koja je bila u potrebi i mnogo puta smo joj pomagali. Za mene je to prirodno, tako sam odrastala i ponašala se na radnom mjestu. To je bilo u meni. Strpljivo poslušati potrebitoga, znati što mu treba, ohrabriti ga i razvedriti, a ne obratno da padne u dublju nevolju. To se otvara pred tobom kad počneš raditi i učiš kroz praksu. Naravno, treba proći i edukacije i tečajevi koji se trebaju završiti. Edukacija traje cijeli život, a svake godine u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem ima dvotjedne tečajeve za nas, ali i za nove volontere”, istaknula je naša sugovornica.

“Imate prekrasnih ljudi koji su se pomirili sa svime, koji se vesele svemu i svakom novom danu, a imate ljudi koji teško to primaju. Sve se to mora razumijeti i tada se mora naći neki način kako ih primiriti. Imala sam jednu gospođu koja nije mogla spavati, pa bih s njom onda razgovarala i sve dok nisam čula njezin vedriji ton i osmijeh dotle je trajao razgovor i nisam odustala. Treba znati poslušati čovjeka. Svi ovisimo jedni o drugima pogotovo se pokazalo u ovim nevoljama koje su nas snašle. Mi smo ljudi, Božja stvorenja, ako ne možemo pomoći nekome ne smije ni odmoći. Čovjek je čovjeku lijek”, zaključila je naša današnja sugovornica Antonija Jušić.

Novi valovi dobrote