Samo jedna duša laička

Ne posjedujem teološko znanje.
Nisam filozof. Samo posjedujem srce, ispunjeno ljubavlju i vjerom u našega Gospodina Isusa Krista, i to Njegovom milošću imam.
Moga i vašeg Spasitelja.
Srcem koje je ponukano da iz svoje skrovitosti progovori o Ljubljenome kojeg upoznah i pogled na Njega iz ove situacije Covid-19.

Pritisnula nas je kušnja.
Cijeli svijet. Pritisnulo je i mene kao vjernicu jer kao osoba – žena, čovjek, od krvi i mesa – suosjećam sa svima.
Zajedno sa svima, svojim tijelom i fizičkim dijelom života, nalazim se pred neizvjesnošću i krhkošću, ali ipak samo krhkosti tijela.

Nije virus pa ni neizvjesnost ono što me najviše brinu, nego očaj, besmisao i pesimizam koji se uvukao u nas vjernike ili koji je pak bivao u nama, a sada isplivao.
Danima se moje srce hrva s mnoštvom riječi, pitanja, koje vape da budu ispisane u ljubavi prema svakome bratu i sestri u Kristu i onima koji će to i postati.
Pitah Gospodina; Pa kud mene, zar govoriti mogu?

Kušnja, kakvom sam ju do sada upoznala, je vrijeme kada je Bog “pasivan”, a mi vjernici, koji ispovijedamo Isusa Krista, trebamo biti aktivni. U kušnji se istinski ispovijeda sva ona naša vjera i ljubav prema Gospodinu Isusu i bližnjemu, koju smo toliko puta ispjevali na svetim misama, duhovnim obnovama, molitvama u zajednicama, raznim aktivnostima pa i društvenim mrežama.
Pod navodnim znacima označavam Božju pasivnost, jer On, dobri Otac, NIKAD pa ni tada, ne napušta svoju ljubljenu dječicu, ali daje priliku da se otkrije istina o nama samima, o Njemu kao Ocu, i o našoj ljubavi prema Njemu, jer ljubav Njegova prema nama je neupitna. (usp. Rim 8, 38-39)

U kušnji izlaze odgovori

Toliko smo bili redoviti na svetim misama. Primili na tisuće hostija s vjerom da je to naš Gospodin Isus Krist, Tijelom, Krvi, Dušom, Božanstvom. On, Bog i čovjek.

Ali se s Njim nismo stopili, velika većina.

Kako sam don Josip Radić u svom nagovoru govori (parafraziram): S kim se družiš, takav si. Nemoguće je družiti se s Bogom, a ostati isti, nepromijenjen. Ne biti nalik Njemu.

Mnogo puta molili smo skupa Očenaš – ” Dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja “… brzopleto samo usnama i dokazano, da nismo svjesni ni što molimo.
Kako znati? U kušnji.
Jer tad izlaze odgovori.

Kušnja nas, kakvom sam ju ja dosada upoznala, obično priprema na ono za što molimo, za milost koju tražimo. To je naš trening, naša istinska ispovijed vjere, naše oblikovanje. Tada ne samo da susrećemo Isusa, nego susrećemo sami sebe, kakvim se do sada nismo poznavali.

Zar je Gospodin Isus Krist došao sijati strah?

Trenutno stanje u svijetu definitivno nije poslano da bismo se udaljili od Gospodina, jedni od drugih, odustali od života, radosti, ljubavi, budućnosti, a ni da bismo s krovova uzvikivali: Kraj je! Apokalipsa! I tako sijali strah u klimave duše. Ta zar katolik, kršćanin čini to? Zar je Gospodin Isus Krist došao sijati strah? Zar naša Nebeska Majka Marija u svojim ukazanjima – sije strah? Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi. (1 Iv 4,18

Želimo govoriti Istinu, ali ne znamo.
Ne možemo ju govoriti bez istinskog prisutstva Duha Svetoga. Jer često se u govoru Istine, bez molitve Duhu Svetomu, upliće naše sebeljublje, oholost, slabost.
Potrebno nam je vodstvo Duha Svetoga, zajedništvo u Crkvi, svećenici, Papa, KKC…

Naprotiv, smatram da ovo jest opomena, poziv na buđenje uspavanih duša, jer Gospodin Isus nas neprestano poziva: Budni budite i bdijte!

A naše duše zaspaše.
Tijelo se prezasitilo i dušu potisnulo.

Ovo je poziv u ljubavi, iako nekima teško shvatljivo. Poziv da otvorimo svoja srca, da Gospodin dođe u njih. Ta, kroz nas, pozvane i one koje neprestano poziva, Gospodin priprema uspostavu svoga Kraljevstva i samo preko budnih duša, to i uspijeva.
Ovo je poziv da uzljubimo svoje obitelji, svoje bližnje, svoju djecu, svoje blagoslovljeno stanje trudnoće – po kojem dolazi Gospodin Isus da uspostavlja Kraljevstvo Božje.
Ovo je prilika i opomena da ravnamo putove poput Ivana Krstitelja.

Svake godine vidimo sve više abortusa.
Svake godine vidimo sve više propalih brakova. Svake godine vidimo sve više mladih udaljeni jedni od drugih.
A sve su to prilike pripreme za uspostavljanje Kraljevstva Božjeg, u suradnji s Bogom i bližnjima, kroz sakramente, otvorenosti životu, uljudnosti.

Mnogi ovih nekoliko dana citiraju riječi Gospodina Isusa;
A kada Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?

To navješćuje veliki otpad od vjere. No, što mi činimo da bi On pronašao vjeru u nama?
Okrećemo se jedni od drugih. Trenutno plašimo jedni druge navješćujući apokalipsu koju velika većina, pa ni ja, ne razumijem u potpunosti, jer ona je Božji zahvat u potpunosti i samo On zna dan i čas. Samo Otac.
I tim nekih bahatim naviještanjem bez Duha Svetoga, đavao može iskoristiti i posijati strah u nesigurno srce ili u srce koje traži pravi put, koje se ispituje. Često svojim pristupom odbijamo druge duše.

Pravednost nije suprotna ljubavi i milosrđu.

Vidim da se zatvaramo za ponuđene nam milosti. Isusove riječi su i kao ogledalo, u njima se trebamo ogledati, promijeniti i popraviti ono krivo, ne predavati se i ne odustati, nego razvijati se, učiti, hraniti se, moliti i vjerovati. Ako je Isus ovom rečenicom najavio veliki otpad od vjere, znači li to da ne vrijedi moliti ni obratiti se, nego odustati od svega, nema smisla jer On je najavio otpad? Naravno da ne. Gospodin kakvog sam ja osobno susrela, nije takav.
On potiče na vjeru i neprestani rast u ljubavi, da surađujemo s Njim, da s Njim ostanemo budni i molimo.

U obilju ove kušnje, prepoznah mnoge krive slike o Bogu koje isploviše na površinu: Bog kažnjava, Bog ubija, Bog se osvećuje.

To je ono što bi smo mi ljudi vrlo rado učinili zbog silne usmjerenosti na tuđe pogreške, a vrlo malo na svoje.

Evo, ja takvog Boga nisam upoznala. S obzirom da mi je za naslov došla rečenica: Samo jedna duša laička – sasvim je jasno da govorim iz osobnog susreta i pogleda.

Godinama sam hodala okovana tamom, smrtnim grijehom, besmislom, odvojenosti od mog ljubljenog Gospodina. Toliko je prilika bilo po kojim me On kazniti mogao, po kojim mi se osvetiti trebao, i po ljudskom, a i pravdi, to bi u potpunosti ispravno bilo, jer smrt zaslužila jesam, ali On tako ne učini! Svidi Mu se milosrđe.
Pravednost nije suprotna ljubavi i milosrđu.

Za svu smrtnu kaznu koja je za mene jedina ispravna bila, On mi obilje života darova. I tako, milošću Isusa Krista, postadoh dio Njegova kraljevstva, da ga i ja osobno, zajedno s Njim, širim ovdje u svijetu, da Mu dovodim duše. Milosrdni Otac odjenu mi novu haljinu, nove sandale, vrativši mi dostojanstvo djeteta Božjega.
To je čežnja Oca za svu Njegovu djecu. Svu. Bez iznimke.

Gospodin želi ljubav našu, suradnju u ovome svijetu koji je On stvorio

Jednom prilikom upitala sam svoju majku: S obzirom da je brat problematičan i toliko ti je boli učinio, voliš li ga manje? Odgovor je glasio: Ne. To me više k njemu naginje i potiče da više molim, da mu više pomognem. Upitala me: Zašto me to pitaš? Odgovorila sam: Jer želim dublje razumjeti ljubav Božju prema nama.

Ljubav grešnog čovjeka prema djetetu biva neizmjerna, pa kolika li je tek Onoga koji je sama Ljubav prema svima nama?

Poslani smo u svijet i ne možemo bježati iz svijeta, glumiti neku pobožnost samo u kutu svojih soba. Gospodin može sve sam, cijeli svijet obratiti u sekundi, ali Gospodin želi ljubav našu, suradnju u ovome svijetu koji je On stvorio, ali je poradi naše slobode pao. Bog nije odustao i digao ruke smatravši ovo besmislom. Nego neprestano daruje nove živote, neprestano dodiruje srca mnogih, sklapa brakove, poziva redovnike, časne, svećenike, obnavlja razorene brakove. Ta i sam je došao u povijest, ponizio se pred čovjekom, darovao život i otkupio nas.

Sve su to neumorni znakovi Božjega djelovanja, uspostavljanja Kraljevstva, jer što nam govori Gospodin: Života mi moga – riječ je Jahve Gospoda – nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! (Ez 33,11)

Bog nije protiv čovjeka. Đavao jest.

Otkrih u nama i farizejski pristup. Farizeji koji su smatrali kako će Isus uspostaviti svoje kraljevstvo na zemaljski način, vjerovatno i samim ratom, ne znam.
No, što se danas nakon više od 2000 godina promijenilo? Evo i sad mnogi smatraju da će to tako biti i da Bog jedva čeka da udari na čovjeka! Pa i ovaj virus nazivaju zasluženim udarcem. Istina, zaslužili smo i gore, ali Otac ne postupa s nama po grijesima našim. (usp. Ps 103,10)

Bog nije protiv čovjeka. Đavao jest.

Zar je zlo od Gospodina ili od Zloga?
Zar je virus od Gospodina ili od Zloga?

Ako je dopušteno, s razlogom je dopušteno, ali sigurno ne s namjerom da propadnemo, nego da se probudimo, da uzvjerujemo, da se obratimo! Da smirimo ovaj prebrzi tempo i dođemo u doticaj s Kristom kojeg stalno stavljamo po strani na čekanje.

Prva Gospodinova rečenica koja je označila početak Njegova javnog djelovanja bijaše: Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko! Mt 4,17

Ona odjekuje i danas!
Mi smo dio kraljevstva Božjega, naše obitelji – male Crkve – protiv kojih đavao toliko danas udara!
Novi životi – koje đavao tako rado uništava.
Zajedništvo – koje đavao stalno razdvaja zatvarajući nas same u sebe.

Za kršćane, apokalipsa nije tragedija, to je drugi dolazak našega Spasitelja Isusa Krista.

Danas vidim pak i ovaj besmisao koji đavao usađuje u mlade duše i panično u ovoj situaciji navješta kraj. Ta on i treba biti paničan jer njemu doista ide kraj, ali dijete Božje?

Prije samoga susreta s Uskrslim Gospodinom – ooh da, volim naglasiti ovo – “Uskrsli” – smatrala sam da je moj završetak u paklu. Svaka vijest o apokalipsi je uništavala moje živce, moj život, moje srce. Panika dan i noć, iščekivanje najavljenog kraja. I to su okovi koje je Uskrsli razbio. Susretom Krista, obraćenjem, ponuđenom novom prilikom, kakvog kraja se bojati? Kakva panična apokalipsa? Imali kraja onome tko je u zajedništvu s Kristom? Nema.
Kaže Isus: Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.
Za kršćane, apokalipsa nije tragedija, to je drugi dolazak našega Spasitelja Isusa Krista. Našeg – netko moj, netko tvoj!
Netko tko je za tebe, ne protiv tebe.
Vidim toliki strah od nadolazećih nevolja, ja ga nemam, najiskrenije. Nemam, jer nisam u onome sutra, nego ovome danas, ne znam što me čeka sutra, a svakom danu je dosta njegova zla i u svakom danu i satu, borim se ostati budna, oživljavati vjeru, biti živo Evanđelje, jer ono što činiš danas, ako ti Bog daruje ono sutra – onda sutra zaživi i ono od danas. Osnaživati vjeru, produbljivati ju uz osobni odnos s Kristom, i uz bližnje. Bez bližnjih ne bi smo ni imali priliku zaživjeti Evanđelje.

Obraćam se svima nama.
Kako može vladati silni pesimizam i krive slike o Bogu i kraju svijeta, kada vjerujemo u Uskrsnuće Gospodina Isusa Krista, a samim time i naše uskrsnuće s Njim?
Kakve su to strašne narikače koje s krovova vrište o kraju, apokalipsi, koje koriste i potres koji je pogodio Zagreb i time daju sebi za pravo da misle kako su u pravu i znaju što Bog misli?
Svete mise s narodom nisu ukinute samo u Hrvatskoj, nego skoro po cijelome svijetu. Kako potres nije zatresao sve Crkve u svijetu na prvu nedjelju bez mise s narodom?
Zašto baš samo Zagreb? Zašto ne u Italiji, Njemačkoj, SAD-u, Bosni i Hercegovini?
Polovično tumačenje i potpuno neutemeljeno, za mene osobno.

Gdje je nestao pogled u Gospodina?

To je ono što me jako brine. Godinama smo na misama, godinama se hranimo Isusom, a nikad nam više nije bio stran nego sada. Misleći da znamo, sad se vidi da dosta pojma nemamo.

Zaokupila nas je duhovna oholost misleći da znamo bolje, da znamo kraj svemu, da znamo kako Bog funkcionira ili što je sad naumio. Mnoge je đavao okovao pretjeranom slijepom pobožnošću koja je očito od istinski zapaljenog srca ipak s godinama površinska postala.

Gdje je nestao pogled u Gospodina?
Naša braća svećenici si toliko truda daju da nam je misa svaki dan i u domu. Bogu hvala na tehnologiji.
Mole za nas, prikazuju nas Gospodinu.
Evo prilike da se zapitamo i o našem odnosu prema njima. Kritiziramo ih, stalno mane pronalazimo, osuđujemo, a sada su nam itekako potrebni i svi smo oči u njih usmjerili, i sada shvaćamo koliko smo blagoslovljeni njima i koliko više trebamo moliti za duhovna zvanja, i koliko su nam sakramenti potrebni, a bez njih ne bismo imali priliku primiti ih. Veoma sebično je napadati ih zbog ukinutih misa, kao da i oni sami nisu u istoj teškoći kao mi. Kao da je misu s narodom i bez naroda isto slaviti, a pozvani su da budu uz svoj narod, pastir uz svoje stado. I njihovo zvanje se našlo pred izazovom i nemogućnošću.

E, tu se otkriva Božji prst u ovoj nevolji; našoj braći svećenicima, našem Papi koji nam je udijelio potpuni oprost, našim neumornim doktorima, svetoj Misi u našem domu – svaki dan ! Pa i u potresu u kojem Bog nije dopustio da u crkvi pogine stotine ljudi. I u ovom metežu, Bog se zauzima za čovjeka. Neumornim poticajima svih naših svećenika, ohrabrenja. Novim pjesmama kojim slavimo Gospodina. (usp. 2 Kor 13,11) Zajedničkim krunicama. E to je prava kršćanska, katolička obitelj koja se drži zajedno kada je oluja vani! Koja se skuplja na zajedništvo i molitvu. (usp. Mt 18,20)
Božji prst u mnogim kapelicama koje su izložile Presveto po 12 sati na dan!
Kako je naš Papa Franjo rekao: Svi smo u jednoj lađi, čamcu. Svi. I Gospodin s nama. Gospodin u lađi s apostolima je bezbrižno spavao. Možda spava i sada, ali Njegova je prisutnost tu i kroz sve stvari i osobe koje sam navela već se otkriva da je On tu iako je možda zaklopio oči na trenutak, ne bi li se naše otvorile kao oči apostola i odmah ih usmjeriše na Njega za pomoć.

Ostanimo budni, u zajedništvu. Vapimo, molimo, ne gubimo vjeru i nadu. Tješimo i ohrabrujmo jedni druge. Neka ljubav zaživi. Ne gubimo ljubav ni smisao. Ta tko u Gospodinu Isusu Kristu stoji i tko na Njemu gradi, taj je vječan zajedno s Njim!

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“

Samo jedna duša laička