Budi dio naše mreže

MLADI Kako otkriti na što me Bog zove?

Koji je moj put? Fakultet? Brak? Djeca? Redovništvo? Inozemstvo? Misije? Novi posao? Druga prilika? Na što me Bog zove? Kad i kamo krenuti? U što zakoračiti? Kad iskoračiti? Ovo su samo neka od pitanja pred kojima se svi kad-tad nađemo bez odgovora. I što s njima? Prave i one najbolje odgovre za nas zna samo Bog. U epidemiji neodlučnosti, prevladavajućem strahu od iskoraka i klaustrofobične kalkulacije mnogi mladi u razmatranju kad i kamo krenuti na tom istom mjestu - ostare.

/ Sestra M. Benedikta Krapić

Vrijeme je zahtjevno, odgovornosti velike, ali Bog je veći, Njegovi planovi naša su radost i sloboda. Njegova volja je naša autentičnost, punina idenitieta, Njegova volja je ono za što smo stvoreni, naša – sloboda. No, kako je razlučiti? Isto pitanje postaviljaju si i mladi iz susjednih istočnih zemalja; Češke, Rumunjske, Litve, Latvije, Rusije…. i baš u takvoj potrazi – za životnim pozivom, u Međugorju je nastala zajednica mladih „Svjetlo Marijino“ u koju mladi dolaze i ondje borave dok ne razluče na što ih Gospodin poziva. Kažu – daruju svoje mjesece ili cijelu godinu Gospi, mole na Njezine nakane, a zauzvrat dobiju Svjetlo! Mijenjaju se njihova srca i prosvjetljeni zakorače u svoje životne pozive. Zajednica je uz to u Međugorje privukla tisuće hodočasnika iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza.

Nedavno su članice Zajednice boravile u Rijeci gdje su bez obzira što pripadaju ruskom govornom području na tečnom hrvatskom jeziku svjedočile o svom putu obraćenja, razlučivanja i odlučivanja. Mir i radost koja odsjeva iz tih djevojaka govorila je više od stotinu riječi. Svjetlo koje su primile odlučivši se razmotriti svoj životni put s Gospom snažno osvaja za Boga one kojima idu ususret. Oksana Nezberta, jedna od djevojaka koje trenutno žive u Zajednici za Hrvatsku katoličku Mrežu govorila je o iskustvu života u Međugorju.

Kako je nastala zajednica “Svjetlo Marijino” i čime se danas bavi?

Zajednica “Svjetlo Marijino” je plod predanja Blaženoj Djevici Mariji. Sve je počeo u Međugorju kad je jedna mlada djevojka tražila svoj poziv iskreno želeći služiti Gospodinu. Upoznala je Međugorje i sudjelujući na jednom seminaru posta, molitve i šutnje shvatila da se Isusu može brzo približiti zajedno s Gospom, u Njezinoj školi. Primjetila je kako u Međugorje dolazi puno hodočasnika iz čitavog svijeta, ali ne i tzv. istočnih zemalja, zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, koje Gospa, naravno, također voli. Tako se u srcu te mlade djevojke rodila želja donijeti Marijino svjetlo – Isusa – u te zemlje.

Kada su iz tih zemalja počeli dolaziti prvi hodočasnici bila je to velika radost. Mladi koji su dolazili bili su fascinirani time što su tu mogli darovati Gospi na Njezine nakane određeno vrijeme svog života u molitvi i službi. To su bili prvi koraci zajednice…

Primate hodočasnike, koliko ljudi godišnje i odakle sve dolaze?

Živimo i boravimo u Međugorju te smo jako zahvalni da možemo surađivati sa župom, pomagati, biti svjedoci onoga što Gospodin čini kroz ovo mjesto za cijeli svijet. U Međugorje dolazi puno hodočasnika, a nama je Gospodin dao milost da možemo služiti hodočasnicima iz istočnih zemalja – Slovačke, Češke, Rusije, Ukrajine, Bjelorusije, Latvije, Litve, Moldavije i Kazahstana. Zajedno s njima otkrivamo Gospinu školu, organiziramo njihov program boravka u Međugorju te prevodimo svjedočanstva i večernji molitveni program na ruski jezik. Tu smo i ako trebaju neku drugu pomoć te više informacija. Puno ljudi u Međugorje dolazi obnoviti svoju vjeru i molitveni život, te žele ostati duhovno povezani s Međugorjem i nakon hodočašća, pa zato za sve njih vodimo i mali internetski časopis, svaku prvu subotu u mjesecu na našoj mrežnoj stranici.

Prije pandemije je najveći broj hodočasnika dolazio iz Ukrajine i Slovačke. Samo za Božić 2019. bio je čak 36 autobusa iz Ukrajine, većinom su to bili svećenici i vjernici grkokatolici, ali bilo je i ukrajinskih rimokatolika pa i pravoslavaca.

Bez obzira na mnogo poteškoća s kojima se susreću, na primjer, hodočasnici iz Rusije i Moldavije, kao što su: duga procedura oko isprava, financije te dužina putovanja, dolaze i oni u manjim skupinama. Nekoliko puta godišnje se organiziraju i hodočašća iz Bjelorusije, Latvije i Litve. Svi rado dolaze i na Mladifest, za koji kažu da na njemu doživljavaju živu i mladu Crkvu; a jako vole i seminare posta, molitve i šutnje te međunarodne duhovne obnove.

Za neke je hodočašće u Međugorje moguće ostvariti samo jednom u životu, a mnogi rade i čitavu godinu da bi mogli skupiti sredstva za dolazak. Svi se oni ovdje osjećaju kao kod kuće, ljubljeni i prihvaćeni te se s obnovljenom vjerom vraćaju u svoje župe. Tako je u njihovim domovinama nastalo puno molitvenih skupina, čak i molitvenih skupina mladih, preko kojih oni mole i pomažu siromašnima, odgavaraju tako na potrebe svojih naroda. Svećenici po povratku s hodočašća u Međugorje pak najčešće počnu u svojim župama organizirati klanjanje i čašćenje križa, po uzoru na liturgijsko-molitveni program u Međugorju. U Kazahstanu se tako, na primjer, već 20 godina organizira Mladifest po uzoru na međugorski. Sve su to plodovi dobra i Božje ljubavi a puno ih je više nego što je to moguće nabrojati.

Članice zajednice mladih „Svjetlo Marijino“

Zajednici se pridružuju mladi ljudi, često oni koji se upravo odlučuju kojim životnim putem krenuti. To je danas veliko pitanje za mnoge: što učiniti sa svojim životom, kako spoznati što je Božja volja za mene? Udati se, posvetiti se Bogu, raditi, studirati, oženiti baš tu djevojku, odseliti iz roditeljskog doma…? Mladima je jednostavno preteško donijeti tu najvažniju odluku pa često ostaju godinama neodlučni i na kraju ništa i ne učine. Zajednica “Svjetlo Marijino” je mjesto gdje mnogi donesu odluku za sebe. Kako razlučuju mladi koji dođu u vašu zajednicu, kakve odluke donose i kako se uopće takve odluke donose u jednoj zajednici poput vaše?

Pravilo naše zajednice je: sve što činimo – bilo to molitva, rad ili druženje – prikazujemo Gospi na Njezine nakane. I vidimo da, ako to iskreno činimo, Ona se brine za naše nakane.

Puno mladih koji su prošli kroz ovo iskustvo u zajednici iskreno su tražili i pronašli svoj poziv, svoje mjesto u životu. Neki su postali svećenici, časne sestre, neki su pronašli svog supruga ili suprugu, svoje životno poslanje, dali su se na raspolaganje u službi Crkvi kao laici…

Odgovori dolaze kada živimo ovaj jednostavan program – svaki dan molitva srcem, Božja riječ, česta ispovijed i sveta Misa, klanjanje Isusu, rad na svom srcu. Uvijek treba vremena da se naše srce smiri, da postane spremno primiti Božji odgovor. Najbolje vidimo kako se srce mijenja, kada na primjer, svako naše jutro započinje s Božjom riječju. Prije nego što uzmemo u ruku mobitel i otvorimo se informacijama iz ovog svijeta, ovdje se navikavamo prvo pročitati ovu najbitniju “poruku” – Evanđelje. Divno je gledati mlade kako se mijenjaju iz dana u dan kada svaki dan čitaju i razmatraju Evanđelje, kada su na koljenima pred Presvetim, kada se uče sve činiti s ljubavlju.

Kako izgleda jedan dan u zajednici?

Dan se sastoji od molitve, rada, druženja i služenja.

Svako jutro počinjemo molitvom krunice i Božjom riječju. Čitamo odlomak Evanđelja za određeni dan, razmišljamo o njemu, ukratko podijelimo ono što je Bog tim odlomkom rekao svakome od nas. Zatim slijedi doručak. Doručak, ručak, večera – biti zajedno za stolom – poseban je trenutak. U Evanđelju čitamo koliko se važnih stvari dogodilo kad je Isus sjedio za stolom sa svojim učenicima, s grešnicima, dok je dolazio u posjet i bio za stolom s raznim ljudima. Vjerujemo da kada u molitvi prije jela pozovemo Isusa za svoj stol, da On uistinu dođe i bude s nama.

Nakon doručka podijelimo posao i odgovornosti, a zatim se susrećemo na ručku. U 15.00 zajedno molimo Krunicu Božjeg milosrđa.

Navečer sudjelujemo u večernjem molitvenom programu u župi Međugorje. Svaki dan idemo na sv. Misu, svaki dan imamo sat klanjanja Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu – pojedinačno ili zajedno. Svaku srijedu i petak postimo.

Svaki petak je dan s Isusom, u tišini, kada nemamo zajednički program. U Međugorju se učimo da nam na ovaj dan bude u središtu Isusov križ, Njegova ljubav. Navečer je u župi sat klanjanja križu. Na ovaj se dan pojedinačno penjemo na Križevac, razmišljajući o Križnom putu.

Život u Međugorju “u Gospinoj školi” prekrasna je škola života.

Koliko je važan post? Govorimo naravno o postu o kruhu i vodi.

Možemo reći, da to osobno otkriva svaki međugorski hodočasnik. Tako je i s nama. Odlučili smo se svaku srijedu i petak postiti o kruhu i vodi, čaju. Često postimo i prije velikih blagdana. Uvijek postimo na Gospine nakane. Sve to nije uvijek lako, ali imamo puno lijepih i snažnih svjedočanstava mladih, koji su odlučili probati postiti ti i koji su se zaljubili u post!

Post je snažna škola života s kruhom, u jednostavnosti, postaješ svjestan stvarnosti i vidiš sebe u istini: kakav je tvoj odnos prema Gospodinu, prema sebi te prema bližnjima, prema materijalnim stvarima, prema udobnostima… Učiš se odreći nečega bez čega misliš da nećeš moći preživjeti i spoznaješ da jedino bez čega stvarno ne možeš jest Gospodin, jer samo On može dati mir srca svakome od nas. Post pomaže i boljoj pripravi za ispovijed. Njime se vježbamo kako se odlučiti za nešto dobro i izdržati i tada kada nije lako, kada nešto boli, kada nešto nedostaje, kada nešto nije ugodno… Upravo to znači učiti se primati križ, a to je ono što je teško i nerazumljivo. Mali križ dana posta pomaže izdržati i velike križeve u životu koji svatko od nas ima. Nakon dana posta dolaze dani radosti, novog oduševljenja, ponovnog otkrivanja ukusa, mirisa, jednostavnih stvari – baš kao što poslije križa dolazi Uskrsnuće. Može se reći da post pomaže vidjeti ono što dolazi nakon malih i velikih poteškoća odnosno križeva.

Velika je to škola i vjerujemo da svatko tko posti ima puno iskustva o Božjim pobjedama u svom srcu i životu kroz post i molitvu.

Kako izgleda vaš molitveni život, odnosno kako produbljujete odnos s Kristom?

Mi živimo u Međugorju, u Gospinoj školi koja je istovremeno i jako jednostavna i jako duboka. I to oblikuje naš molitveni život.

Krunica i Sveto pismo svaki dan, post srijedom i petkom, česta iskrena ispovijed, sveta Misa i klanjanje Isusu svaki dan, rad na tome da opraštam, da sve radim s ljubavlju, srcem, da zahvaljujem, molitva pod križom te molitva za dar Božje ljubavi, iskreni odnosi s braćom i sestrama…

Blažena Djevica Marija je naš primjer kako ljubiti Krista, kako Mu služiti, kako Njega staviti na prvo mjesto u svemu što se događa, u malim i velikim stvarima. To je posao za svaki dan i za cijeli život.

Donosimo svjedočanstvo jedne od djevojaka koja je trenutno u Zajednici:

Hvaljen Isus i Marija!

Zovem se Karina, imam 23 godine i dolazim iz Slovačke. Nakon završetka škole i ja sam, kao svaki mladi čovjek, razmišljala što dalje sa svojim životom. Prije nego sam se htjela zaposliti, razmišljala sam kako bih mogla na godinu dana otići nekamo u inozemstvo, na primjer, u misije u Afriku ili Honduras jer volim djecu. Ali Gospa me je pozvala u misiju u Međugorje. Na početku nisam znala ni zašto tamo idem, ni koja je uopće svrha te moje misije ali sam u srcu jako osjećala da moram otići u Međugorje. Odlučila sam doći na godinu dana u zajednicu „Svjetlo Marijino“ i prikazati to Gospi na Njezine nakane što je značilo: zaboraviti na svoje želje te sve molitve, žrtve, rad i trpljenje darovati Gospi. Moji roditelji su, naravno, bili protiv toga. Međugorje nisu ni su poznavali, a i samu vjeru nisu skoro nimalo prakticirali. Usprkos tome ja sam bila uvjerena da će se Gospa, kad se ja pobrinem za Njezine nakane, pobrinuti za moje.

U Međugorju sam od početka puno molila i postila i onda, nakon samo 5 mjeseci roditelji su mi javili da dolaze i oni. Bila sam u šoku, takvu brzinu nisam očekivala. Već prvih dana njihova boravka u Međugorju vidjelo se na njima da ih je jako dotaklo to mjesto i Božja ljubav kroz Marijinu prisutnost. Tako su ubrzo i oni u svojim srcima prihvatili Gospinu školu i otada se trude živjeti po njoj. Da im to nije uvijek lako, primijetila sam kada sam morala na neko vrijeme otići u Slovačku zbog pandemije. Tada sam osjetila kako moji roditelji i moje sestre, trebaju od mene još više molitava i žrtve. Sestre stoga što, za razliku od roditelja još uopće nisu upoznale Božju ljubav, a roditelji jer, iako su krenuli putem obraćenja, često padaju u očaj i depresiju zbog sebe i svog života. I zato, kad sam se vratila u zajednicu, odlučila sam za sve njih započeti 33-dnevne duhovne vježbe sv. Ljudevita Montfortskog koje se, ukratko rečeno, sastoje od posvete Presvetom srcu Isusovu preko Bezgrješnog Srca Blažene Djevice Marije. Shvatila sam da za svoju obitelj najviše mogu učiniti tako da ih sve predam i posvetim Isusu preko Marije.

Tijekom tih 33 dana također sam i postila s nakanom davanja zadovoljštine za njihove grijehe – kao prorok Danijel za Izrael. Ja post proživljavam veoma intenzivno. To je vrijeme kad jako osjećam Gospodinovu blizinu. Naravno da je teško odricati se od hrane i nečega što volite, ponestane vam fizičke snage, umorni ste, sve vas boli, ali kad shvatite da to radite iz ljubavi prema Isusu i bližnjima, trpljenje postaje radost i daje vam snage da izdržite u toj borbi. Gospa je u jednoj poruci rekla da se, onaj tko moli ne boji budućnosti a onaj tko posti ne boji zla. Mogu vam potvrditi da se uvijek isplati bezgranično vjerovati Gospi. Ona je Majka koja se brine za svu svoju djecu, ne praveći među njima razlike. Jedino što za to treba jest naše „da“ i naše srce. I tako sam nakon nekog vremena shvatila da, kao što je sv. Terezija od Djeteta Isusa zaštitnica misija, iako nije bila ni u jednoj misiji, i ja mogu biti misionarka. Misionariti mogu svojim molitvama ondje gdje jesam, ne moram nikamo putovati. A ako se molim na Gospine nakane, ona će po njima uslišiti svoju djecu u nekom dijelu svijeta gdje je to u tom trenutku najpotrebnije. I tek ću u nebu vidjeti koliko imam duhovne djece i do kojih su sve krajeva svijeta moje molitve doprle.

Bogu hvala i hvala vama.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja