Nekad ništa nije kako se čini, ali uz dašak mašte, svijet može postati čaroban. Nekad sam mislio da je život čudan i da ljudi ne shvaćaju djecu niti ono što djeca žele. Daj da ispričam priču.

Jednom davno živila je jedna zvijezda, jedan mjesec i jedno sunce. Ujutro sunce je obasjavalo svijet, a po noći mjesec je obasjavao svijet, no zvijezda se zapita: “Čemu služim ja? Ne svijetlim, pa čemu onda ja služim?”

Jednoga dana rodilo se jedno dijete koje nije imalo ruku, ali otac i majka svejedno su ga voljeli. Zvijezda je dugo promatrala to dijete. Bilo je predivno! Iako je bilo drugačije, svi su ga voljeli. Zvijezda se zapitala: “To je dijete drugačije, ali djeca ga vole.” Po noći je dijete dobilo mehaničku ruku.

Navečer, umjesto da je dijete spavalo, gledalo je zvijezde. Zvijezda je tada rekla: “Zašto je gledao mene? Zašto ne sunce ili mjesec, oni su puno ljepši?!” Dijete je tamo stajalo tri sata. Prije nego što je zaspao, rekao je: “Znam da sam drugačiji, ali to nije važno. Isto sam poseban kao svi! Samo moram pogledati stvari iz drugog kuta.”

Zvijezdi je tada sinula ideja. Stisnula se i puknula. Uz mnoštvo malih zvijezda, bila je sretna. Znala je da je drugačija, ali samo za to je posebna. Nije važno kakvi bili, svi smo isti kakvi god bili, ljubav je važna!

Roditelji djeci ne daju sve. Možda se nekad deru na vas, ali znajte oni vas vole i dali bi sve za vas pa čak i sebe. Nekad sam mislio da su roditelji dosadni, ali to je samo jer vas vole. Shvatite, oni vas vole više od svega. Ljubav je razlog zašto nas je Bog stvorio, da volimo jedni druge! Ljudi možda to ne razumiju.

Neki ljudi kradu i tuku se, pa čak i ubijaju, ali mora postojati ljubav! Ti ljudi koji rade ta djela na kraju će se kajati jer su bili takvi. Tako je sa svima. Kada netko govori kako sam ja dobar, a iza leđa sve riječi briše. To nisu dobri ljudi. To su oni ljudi koji se klanjaju zlu.

Nama se čini, dok ima djece i mladih koji iz srca iznose ovakve misli, da i posao učitelja ima više smisla, a ovaj svijet svjetliju budućnost.