5. dan – RAZBORITOST (sv. Mihael, Rafael i Gabrijel)

ZNAK KRIŽA U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

MOLITVA DUHU SVETOM:

Dahni u mene, Duše Sveti, da moje misli budu svete. Pokreni me, Duše Sveti, da sve što radim bude posvećeno. Privuci moje srce da, poput srca Blažene Djevice Marije, zavoli samo ono što je sveto. Zaštiti me, Duše Sveti, da mogu uvijek biti svet/a. Amen.

SV. PISMO MI GOVORI:

Jer Gospodin daje mudrost, iz njegovih usta dolazi znanje i razboritost. On pravednicima pruža svoju pomoć, štit je onih koji hode u bezazlenosti. Jer on štiti staze pravde i čuva pute svojih pobožnika. Tada ćeš shvatiti pravdu, pravicu, pravednost i sve staze dobra, jer će mudrost ući u tvoje srce i spoznaja će obradovati tvoju dušu. Oprez će paziti na te i razboritost će te čuvati: da te izbavi od zla puta, od varava čovjeka (…) (Izr 2, 6-12)

Blago čovjeku koji je stekao mudrost i čovjeku koji je zadobio razboritost. Jer bolje je steći nju nego steći srebro, i veći je dobitak ona i od zlata. Skupocjenija je od bisera, i što je god tvojih dragocjenosti, s njome se porediti ne mogu; dug joj je život u desnoj ruci, a u lijevoj bogatstvo i čast. Njezini su putovi putovi miline i sve su njene staze pune spokoja. (Izr 3, 13-17)
Tko odbaci pouku, prezire vlastitu dušu, a tko posluša ukor, stječe razboritost. (Izr 15, 32)

MUDROST CRKVE:

Čovjek se katkada nađe suočen s prilikama koje moralni sud čine nesigurnim a odluku teškom. On uvijek mora tražiti ono što je pravedno i dobro i razabrati volju Božju izraženu u božanskom zakonu. Radi toga se čovjek trudi da podatke iskustva i znakove vremena tumači pomoću kreposti razboritosti, savjeta razboritih osoba i uz pomoć Duha Svetoga i njegovih darova. (KKC 1787-88)

Razboritost je krepost koja upućuje praktični razum da u svim prilikama razlikuje naše istinsko dobro i da izabere prikladna sredstva da ga izvrši. Čovjek »pametan pazi na korak svoj« (Izr 14, 15). »Budite mudri i budni u molitvama« (1 Pt 4, 7). Razboritost je »ispravna norma djelovanja«, piše sveti Toma62 slijedeći Aristotela. Nema ništa zajedničkog s plašljivošću ili strahom, ni s dvoličnošću ili pretvaranjem. Nju nazivaju »auriga virtutum« – kormilarem kreposti: jer ravna drugim krepostima pokazujući im pravilo i mjeru. Razboritost
neposredno upravlja sudom savjesti. Razborit čovjek odlučuje o svome vladanju i uređuje život slijedeći taj sud. Zahvaljujući toj kreposti mi primjenjujemo moralna načela na pojedinačne slučajeve bez pogreške i svladavamo dvojbe o dobru koje treba izvršiti i o zlu koje treba izbjeći. (KKC 1806)

RAZMIŠLJAM…

Jesam li razborita osoba (prema opisu iz Sv. Pisma i Katekizma)? Kako koristim svoj razbor? Upotrebljavam li ga u razlučivanju dobra i zla? Mogu li mi bližnji reći: „blago tebi koji si stekao mudrost i zadobio razboritost“? (usp. Izr 3, 13). Jesam li barem na tom tragu?

MOLIM…

…da me Gospodin pouči razboritosti kako bih spoznao/la što je dobro a što zlo te se tako čitavim bićem Njemu mognem predati – svjesno i slobodno. To također molim za članove svoje obitelji, prijatelje, ali i za sve mlade u cijelome svijetu te posebno za one koji će sudjelovati na Karmelijadi.

KARMELSKA MISAO:

Što imaš učiniti, ne započinji naglo i nepromišljeno, nego sve prosudi zrelo i razborito, da se ne bi kasnije morala kajati. (bl. Marija Terezija od sv. Josipa)
Dobro je biti u strahu od sebe zato da se ne bi ni malo ni puno pouzdali i upuštali u prigodu gdje se običava vrijeđati Boga. To je jako potrebno sve dok se ne bude postojan u kreposti, a nema puno onih koji to mogu biti toliko da bi se u prigodama primjerenim njihovoj naravi mogli opustiti, jer je uvijek, dok živimo, barem iz poniznosti, dobro upoznavati svoju jadnu narav. Ali ima puno stvari gdje se dopušta, kako sam rekla, priuštiti si opušta-nje, čak da bismo se vratili molitvi još jači. U svemu je potrebna razboritost. (sv. Terezija od Isusa – Avilska)