Odgovore na pitanja o samoregulaciji potražit ćemo uz pomoć Mije Milić, psihologinje u Kući svete Terezije od malog Isusa i Kući sv. Josipa za nezbrinutu djecu karmelićanki Božanskog Srca Isusova u Zagrebu. Na početku je gospođa Milić objasnila što je samoregulacija.

‘Samoregulacija je sposobnost, odnosno vještina upravljanja vlastitim iskustvom na više razina: na tjelesnoj razini, mislima, osjećajima i ponašanju. Mogli bismo reći da je to mogućnost da čovjek ima kontrolu nad sobom i da se može nositi s onim što mu se događa. Samoregulacija je posebno važna na području osjećaja. To je sposobnost razumijevanja i upravljanja svojim osjećajima, kao i prepoznavanje i imenovanje osjećaja drugih. Samoregulacija je također važna u ponašanju, što podrazumijeva svojevrsnu kontrolu impulsa, odnosno odgodu zadovoljstva, a to znači da možemo strpljivo pričekati dok nešto ne dobijemo ili dok ne postignemo neki cilj. Tu je i tolerancija na frustraciju, kao i mogućnost ustrajnosti u nekom zadatku koji nam možda nije lagan ili nam ne ide iz prve. I zadnje što bih spomenula je područje mišljenja, odnosno izvršnih funkcija, kada razgovaramo o usmjerenoj pažnji i o mogućnostima promjene pažnje, planiranju i rješavanju problema.’

Kako bismo nastavili razmišljanje o samoregulaciji potrebno je čuti što o ljutnji misle djeca. Na pitanja zbog čega se najčešće ljute, kako se ponašaju kad se ljute i na koji način se smiruju odgovorili su učenici osnovne škole Donji Kraljevec:

‘Najčešće se ljutim zbog ocjene, ali ne ljutim se često. Ljutim se zbog prijatelja, a ponekad i zbog brata. Što se tiče ponašanja kad sam ljut najčešće ljutito stupam po stepenicama. Kad sam ljuta idem u svoju sobu, zalupim s vratima i idem si malo ‘počinuti’ mozak. Izgovaram ružne riječi u sebi. Moji roditelji su zabrinuti  zbog mojeg srditog ponašanja i kažu mi da si ispričam neku priču ili da se odmorim. Zabrinuti su ali me smire. Nisu zabrinuti i kažu mi da se nemam razloga ljutiti. Smirim se tako da uzmem najdražeg plišanca, legnem na krevet i pričam si priču. Igram računalne igre. Uzmem mačku u krilo i dragam je.’

Psihologinja Milić potvrdila je kako je samoregulacija upravo to što su djeca rekla. ‘Samoregulacija znači da kada smo previše pobuđeni, na primjer ova djeca kad se ljute, da nađemo način da se smirimo, da se reguliramo i vratimo u optimalnu razinu. Samoregulacija utječe na različite stvari. Na primjer, u školi utječe na akademski uspjeh. Pokazalo se da samoregulacija bolje predviđa akademski uspjeh nego, na primjer, kvocijent inteligencije za koji se inače smatra da je najvažniji za školski uspjeh. Samoregulacija je važna i u socijalnom području. To znači da su djeca koja imaju razvijene vještine samoregulacije socijalno kompetentnija i bolje se slažu s drugom djecom i s odraslima. Kad imaju visoko razvijene sposobnosti samoregulacije, djeca i mladi, ali i odrasli, lakše mogu razmisliti prije nego što govore, izabrati primjerene riječi i ponašanje u situacijama sukoba. Isto tako samoregulacija pomaže sposobnosti upravljanja emocijama i somatskim reakcijama na stres.’

U nastavku je psihologinja Milić  pojasnila kada i kako se samoregulacija razvija.

‘Samoregulacija se može razvijati od samog rođenja. Na početku je vrlo važna koregulacija između djeteta i odrasle osobe jer su odrasle osobe te koje organiziraju djetetov život od rođenja. I u najranijoj dobi to se  može razvijati na način da se, na primjer, organiziraju fiziološke potrebe, da se uspostavi ritam spavanja i hranjenja i da to bude strukturirano i prilagođeno djetetu. Tako i kasniji odlazak na wc, kao i sve ostalo. Najvažnije za koregulaciju između djeteta i odrasle osobe je da odrasla osoba prati signale djeteta i da na njih reagira primjereno. Isto tako, dok je dijete još vrlo, vrlo malo važno je da odrasla osoba modelira primjereno ponašanje izrazima lica i verbalnim i neverbalnim znakovima emocija koji su upareni s radnim iskustvom. To znači, između ostalog, da sami sebe možemo regulirati tako da budemo iskreni, autentični, da kad se ljutimo da to i pokažemo, ali na primjeren način, da nikakve emocije ne suzbijamo, da se ne pravimo da se ne osjećamo tako kako se osjećamo, nego da to zaista bude usklađeno, ali i da se uskladimo s djetetom. Na primjer, kad je dijete ljuto i pobuđeno da mu to priznamo, da mu ne kažemo ‘ne nisi ljut’. Ne smijemo mu se smijati ili rugati. Dječju ljutnju treba shvatiti ozbiljno jer je to upravo ono što se tom emocijom pokušava i postići. Kada smo usklađeni s djetetom i kada mu pomažemo dok je još malo, dok još ne zna samo regulirati svoje emocije, svoje ponašanje, tada s vremenom ta regulacija prelazi iz one koja je strukturirana izvana u onu koja je usmjerena iznutra. Dijete onda počinje moći regulirati samo sebe ili svoje ponašanje, svoje misli i svoje osjećaje. Ali, važno je napomenuti da i kad odrastemo i dalje kontinuirano koristimo druge kao izvore regulacije kroz život. Na primjer,  ja kad sam ljuta onda najradije porazgovaram s nekim prijateljem ili prijateljicom, da se smirim zajedno s njima, da mi oni u tome pomognu.’

Kako bi se s djecu u obitelji učilo samoregulaciji vrlo ih je važno slušati.

‘Važno je da im jasno pokažemo da ih slušamo, na primjer, kontaktom očima i kimanjem glavom, da tražimo pojašnjenje ako ne razumijemo što nam djeca govore, da se nastojimo uskladiti s onim što nam djeca kažu. Treba pripaziti na to da ih ne prekidamo i da ne preuzimamo razgovor kad mislimo da imamo nešto važnije za reći, jer onda smo skloniji prekinuti dijete, a vrlo ih je važno slušati. Ima dosta toga što možemo koristiti u razgovorima. Na primjer pohvale kad djeca naprave ono što od njih očekujemo, kad se djeca na neki način reguliraju, kad su jako ljuti ili prkosni, a mi ih pohvalimo kad uspiju izregulirati tu ljutnju: ‘Ponosna sam na tebe jer biraš riječi’. Kao što je jedno dijete u razgovoru reklo – ‘Govorim ružne riječi u sebi’, znači ne izgovori ih na glas. Bira riječi koje će koristiti. ‘Ponosna sam na tebe što surađuješ’, na primjer kad dijete posluša neku našu sugestiju. Isto tako, trebali bismo dijete koje ima probleme s nepažnjom pohvaliti svaki put kad vidimo da je zaista poslušalo ono što smo mu rekli, da je odradilo nešto pažljivo, da se koncentriralo na ono što treba. Djecu koja su sklona remetiti mir trebamo isto tako pohvaliti kad vidimo da su učinila ono što smo zapravo htjeli od njih. Na primjer, očekujem od djeteta da čeka svoj red i  onda mu kažem: ‘Sviđa mi se što čekaš svoj red’ ili ‘hvala ti što strpljivo čekaš, hvala ti što mi dopuštaš da završim ono što sam radila’. To su načini pozitivnih potkrepljenja kojima usmjeravamo djecu u tome da se reguliraju. Roditelji često razmišljaju da je samoregulirano ponašanje normalno i da se podrazumijeva, no djecu bismo za takvo ponašanje ipak trebali pohvaliti.’

Dječak iz osnovne škole Donji Kraljevec naveo je da se često ljuti zbog igre ili zbog nečega u čemu je pogriješio i tada se ne ponaša baš normalno. Roditelji su zabrinuti zbog tog njegovog srditog ponašanja, jer ne žele da se ljuti, a kad je ljut smiruje se dubokim disanjem i brojanjem do pet.

Psihologinja Milić prokomentirala je razmišljanje djeteta.

‘Dječak je sam primijetio da se ne ponaša normalno kad je ljut i regulira se dubokim disanjem. Ovo je dijete koje je primijetilo svoju disregulaciju. Ono zna da nije u potpunoj kontroli nad svojim ponašanjem kad je ljuto, ali isto tako koristi neke konkretne strategije za samoregulaciju. Na primjer duboko disanje, brojanje do pet. To su neke od ponašajnih strategija koje se mogu koristiti u svrhu uspostavljanja regulacije. S djecom bi se moglo razgovarati o osobnom ponašanju, mislima i osjećajima. Za početak, jako je važno djeci pružiti sigurno okruženje upravo zbog toga što regulacija, odnosno samoregulacija kreće iz toga kad se osjećamo sigurni. Kad je dijete u nekakvom nereguliranom ponašanju, odnosno nekoj disregulaciji, trebamo mu se obraćati na najmanje mogući prijeteći način. To znači  spustiti se na njegovu razinu, govoriti smirenim tonom i vladati svojim osjećajima. Isto tako, važno je uskladiti svoja očekivanja s djetetovom razvojnom dobi, a ne kronološkom dobi, jer se neka djeca, kao što bi mi rekli, ponašaju kao da su mlađi nego što jesu. U trenucima kada ih učimo regulaciji trebamo s njima razgovarati na način kao da su te dobi kako se ponašaju, a ne one dobi koju zapravo imaju. Jako je važno, kad  god je moguće, biti zaigrani u interakciji s djetetom jer mu na taj način pružamo sigurnost i umirujemo ga. Djecu je potrebno učiti strategije za zdravu samoregulaciju koje mogu biti različite. Neke strategije su priprema unaprijed, nešto što ćemo napraviti prije ulaska u situaciju kojom bi mogli biti disregulirani, kao što je opuštanje, mentalno uvježbavanje, traženje podrške. Zatim strategije tijekom neke situacije kao što su duboko disanje, što je dječak spomenuo, zatim strelovita molitva, razgovor, uzimanje predaha, neke ugodne aktivnosti. I ono što je vrlo važno i za odrasle i za djecu, a to je kontinuirana briga o sebi, nešto što radimo za povećanje dobrobiti i smanjivanje stresa, odnosno uključivanje u aktivnosti koje reguliraju tu pobuđenost, kao što je na primjer sport, ples, vrijeme za sebe na bilo koji način koji je nama ugodan.

Kad govorimo o samoregulaciji u području kontrole emocija, ponajprije je to sposobnost razumijevanja i upravljanja svojim osjećajima. Tu se više misli na neugodne osjećaje kao što su ljutnja, strah, tuga, nego na pozitivne, kao i na prepoznavanje i imenovanje osjećaja drugih. Tu možemo koristiti neke emocionalne strategije. Možemo pomoći djeci da prepoznaju vlastitu disregulaciju kao što je na primjer dječak prepoznao da se ne ponaša normalno kad je ljut. Trebamo obratiti pažnju na to kakva je situacija kad je dijete disregulirano i trebamo djetetu skrenuti pažnju na to da može razumjeti kako tjelesno reagira u tim situacijama, kakve misli ima, koje su to situacije koje dovode do toga da je disregulirano. Potrebno je također u razgovoru s djecom imenovati osjećaje koje vidimo da dijete ima i normalizirati ih. Način koji je jedno dijete spomenulo ‘roditelji ne žele da se ljutim’, to zapravo nije dobar način. Jer djeca kao i odrasli ljudi imaju cijeli raspon osjećaja i trebaju ih imati. Ljutnja isto nečemu služi kao emocija, iako je neugodna, i to treba normalizirati. Treba biti normalno da osjećamo sva moguća emocionalna iskustva i da imamo jedan rječnik za to, što znači da djeca isto tako trebaju naučiti baratati  različitim emocijama. Nešto što se meni često u domu u kojem radim događa kad razgovaram s djecom, da oni zapravo ne znaju imenovati svoje osjećaje, da osjećaje svode na ‘čudno, dosadno, ne znam’. Važno je da djeca nauče prepoznavati svoje osjećaje, jer tek kad ih nauče prepoznavati tek ih onda mogu i naučiti regulirati.

Samoregulacija u području učenja je najvažniji dio cijele priče. To znači da dijete može usmjeriti pažnju na onaj zadatak koji trenutno treba raditi, da može mijenjati pažnju ovisno o tome što treba napraviti, da može planirati što i kako će učiti. Ono što se često događa je da djeca koja nemaju razvijene vještine samoregulacije ne uspijevaju te stvari napraviti. Na primjer, kad dijete treba nešto učiti, neki tekst iz udžbenika koji ima pred sobom, ne može se usmjeriti da vidi što je u tom tekstu bitno, a što nebitno, nego, na primjer, jer nema strategije učenja, pročitat će cijeli tekst i, kad si poslije želi ponoviti, shvatit će da nije zapamtilo jer je čitalo cijeli tekst od početka do kraja. I tu onda doživljava i frustraciju. I tu isto dolazi do samoregulacije jer djeca koja imaju razvijene vještine samoregulacije imaju i toleranciju na frustraciju. Djeca koja nemaju razvijene vještine samoregulacije u tom će trenutku odustati jer će se osjećati neuspješno i neće se znati nositi s frustracijom i s neuspješnošću i neće biti ustrajni u zadatku. Zato je samoregulacija u tom području izrazito važna.’

Postoji puno različitih faktora koji utječu na to da djeca doživljavaju disregulaciju.

‘Već od vremena trudnoće, ako su djeca bila izložena nekakvim ilegalnim supstancama ili nekakvim drugim lošim faktorima koji utječu na razvoj dok je dijete još u maternici, zatim obiteljska povijest, jesu li roditelji doživjeli neku traumu, imaju li roditelji psihičke poremećaje ili bolesti. Isto je tako vrlo važan faktor zlostavljačka skrb roditelja, čak ne mora ni biti zlostavljanje, nego samo ne responzivno ili ne konzistentno ponašanje prema djeci. Ako nema usklađivanja s djetetom od najranije dobi, to je jedan od faktora koji dovodi do disregulacije. Zatim tu su različite ozljede, kongenitalni poremećaji, traume koje su djeca doživjela zbog kojih mogu imati takozvani pretjerano aktivan alarm za opasnost. Ta djeca će puno češće doživljavati neki događaj kao opasnost, razina pobuđenosti će im se podići i krenut će u one reakcije koje dovode do disregulacije kad više nemaju kontrolu nad vlastitim ponašanjem i počinju se neprimjereno ponašati da bi se s tim nosila.

Samoregulacija se odražava u mozgu tako što postoji jedna zona optimalne pobuđenosti u kojoj se, kad je naš mozak u toj zoni, možemo regulirano ponašati. Znači vladamo svojim ponašanjem i svojim mislima i osjećajima. Međutim, kad smo previše pobuđeni ili premalo pobuđeni to onda dovodi do disregulacije. Kad smo previše pobuđeni češće je agresivno ponašanje, uništavanje stvari vikanjem. Djeca koja su premalo pobuđena mogu izgledati isključeno, apatično, kao da ih ništa ne zanima, a nemaju načine da  sami sebe pobude dovoljno da mogu funkcionirati.’

Djevojčica iz osnovne škole Donji Kraljevec  podijelila je svoja razmišljanja o ljutnji: ‘Kad se naljutim to je najčešće zbog toga što sam u svađi s nekim jer se nije držao dogovora ili kad mi nešto nakon puno pokušaja ne ide od ruke. Kad sam ljuta na neko vrijeme se udaljim od ljudi oko sebe sve dok se ne smirim. Pokušavam ne prenijeti svoju ljutnju na druge i ne želim ih slučajno povrijediti. Ne volim kad se drugi ljute, pa ih probam oraspoložiti. Kada se netko ljuti na mene osjećam se loše i zapitam se zašto se ljuti, pa pokušavam to popraviti. Srećom, to se ne događa često. Moji roditelji nisu zabrinuti zbog mojeg srditog ponašanja jer ono nije često. Kad sam ljuta pitaju me što me muči i razgovaraju sa mnom o tome kako bih se smirila. U tome mi pomaže kratak odmor, potužim se prijateljici ili razgovaram s roditeljima i jednostavno radim nešto što volim i što me veseli.’

Djevojčica iz OŠ Donji Kraljevec ima dobre metode samoregulacije koje je psihologinja Milić prokomentirala:

‘Apsolutno mislim da nas je djevojčica naučila sve što treba o samoregulaciji. Samoregulacije se može učiti i možemo to raditi na različite načine. Vjerujem da većina roditelja i učitelja to već i radi i koristi raznorazne načine za samoregulaciju. Ono što je najosnovnije u toj cijeloj priči je usklađivanje s djetetom, gledati, slušati i uvažavati dječje iskustvo i pomagati djeci imenovati i  razumijevati  okidače za disregulaciju, motivirati dijete za dovođenje natrag u regulaciju, samoregulaciju, davati djeci podršku u regulaciji dok ona to ne mogu sama. To znači da ih ne moramo uvijek pustiti  da se sami reguliraju nego im u tome trebamo  pomoći i poučiti ih načinima regulacije. Kao što je i djevojčica nabrojala, razgovor s nekim, otići se malo odmoriti, raditi nešto što ih veseli.

Ono što možemo raditi kako bismo im pomogli u učenju samoregulacije je svojevrsno modeliranje ponašanja koje očekujemo od djece, kao što je na primjer modeliranje čekanja na red. Idemo prati ruke svi zajedno i pričekamo da dijete opere ruke do kraja, čekamo na svoj red i tako mu pokažemo kako se stoji u redu, kako se čeka na red. Ono što odrasli često nisu svjesni je i koliko je zapravo igra jako važna u razvijanju samoregulacije, pogotovo igre s pravilima zato što one zahtijevaju pažnju, usmjeravanje pažnje, pamčenje pravila, poštivanje pravila i iskazivanje samokontrole prije djelovanja. Tu bih spomenula igru ‘Crne kraljice’ gdje je jako važna samoregulacija, da se zaustavimo u trenutku ili da se krećemo u trenutku kad se trebamo kretati jer, u svakom slučaju, ako to ne radimo ispast ćemo  iz igre. I puno drugih igara postoji, na primjer skrivača, lovice, pogotovo su jako dobre za učenje samoregulacije igre s pravilima i to od najranije dobi od kad djeca mogu pamtiti pravila. Važno je prepoznavati misli koje se javljaju u povezanosti s disreguliranim emocijama i ponašanjima. Tu mogu biti česta iskrivljenja misli kad djeca predviđaju najgore, pa ih to još više uznemiri. Treba im pomoći da prepoznaju iskrivljenja, misli koje nisu sasvim točne, da razmisle što im pomaže da se osjećaju bolje, da oni to sami prepoznaju i da počnu to koristiti. Tu je također važan i razvoj pozitivne slike o sebi, što se  može ostvarivati na raznorazne načine. Već samim time što uvažavamo dijete ono doživljava da nam je važno, da ima svoj glas, da može izabrati nešto. Tu postoji puno mogućnosti jer djeci možemo dati izbor uz pomoć kojeg oni uče da su važni i da se njihov glas čuje. Tu je i podržavanje hobija i aktivnosti koje djeca vole. S tim se povezuje i razvoj vještina nošenja s problemima, odnosno razvoj vještina rješavanja problema koji se može učiti na raznorazne načine. Ono što djeca često ne znaju je riješiti svoj problem, znaju ga možda imenovati. Ali tu je zamka u koju roditelji često upadaju jer pokušavaju riješiti dječji problem umjesto djece. Ne kažem da to nekad nije opcija i da to nikad nije dobro, ali ono što treba učiti djecu je koji su koraci u rješavanju problema, što sad roditelj radi da bi pomogao djetetu riješiti problem, pa da dijete s vremenom nauči i samo.’

Osvrćući se na djecu s kojima radi psihologinja Milić je pojasnila kako im pomaže u samoregulaciji:

‘Budući da su to često traumatizirana djeca nastojimo im pružiti ono što u svojim primarnim obiteljima nisu dobili. To je ponajprije osjećaj sigurnosti i predvidljivosti. Zato su nam važni raspored, rutine, pravila, struktura koji pomažu djeci u samoregulaciji na način da znaju što je sljedeće što se od njih očekuje, da im je raspored predvidljiv što im pruža sigurno okruženje u kojem oni mogu funkcionirati, da nije sve kaos i nekakva zbrka, zatim toplina, nježnost, briga i prihvaćanje. Često su u svojim obiteljima doživjeli ‘uvjetovanje’ ljubavi, prihvaćam te ako si dobar, a odbijam te ako si zločest. Mi im nastojimo dati do znanja da su vrijedni takvi kakvi jesu. A posljedice za neprimjereno ponašanje nastojimo usmjeriti upravo na to ponašanje, kako bi podržali razvijanje dobre slike o sebi uz vještine regulacije ponašanja. Uvijek je to pokušaj balansiranja između dvije dimenzije – topline i strukture. Kad se nađe neka dobra mjera, koja nije ista za svu djecu, onda se može razvijati i samoregulacija unutar tog okvira.’

Na kraju ovog promišljanja o samoregulaciji djece potičemo roditelje da imaju suosjećanja i da se sjete da ponašanja koja najviše remete i koja su zbunjujuća za njih nekada mogu biti potaknuta dječjom tjeskobom, frustracijom i nezadovoljenim potrebama. Zato je jako važno da se i roditelji sami reguliraju prije nego što će reagirati na disregulaciju djece, da prate i vlastite okidače na stres i da modeliraju zdrave strategije regulacije, uključujući i brigu o sebi.

Autor: Snježana Kirinić Grubić, novinarka Hrvatskog katoličkog radija – Hrvatska katolička mreža (snjezana.kirinic.grubic@hkm.hr)