‘Istarska policija potvrdila je u srijedu navečer kako je zaprimila dojavu o vršnjačkom nasilju u Puli a u kojem je, prema pisanju nekih portala, nekolicina mladića, tinejdžera, u samome središtu grada, usred dana fizički napala drugog vršnjaka.’ Izvor T-portal 20. rujna 2023.

‘Trojicu 19-godišnjaka uhitila je zagrebačka policija nakon što su prije četiri dana zaprimili prijavu o iživljavanju nepoznatih osoba nad dvojicom mladića starih 18 i 19 godina. U konačnici su po dovršetku kriminalističkog istraživanja kazneno prijavljeni zbog prijetnje smrću i sudjelovanja u tučnjavi, a otkrilo se da su okidač za nasilje koje se dogodilo 12. veljače kod škole u Getaldićevoj ulici u Zagrebu bile ranije nesuglasice. Stoga su se trojica 19-godišnjih ‘junaka‘ dogovorila da će na livadi na području Peščenice dočekati, prijetiti i napasti vršnjake. Mlađeg su udarali šakama, nogama, te palicama po tijelu kada je on, u jednom trenutku, ipak uspio pobjeći. Ozlijeđenom mladiću liječnička je pomoć pružena u Kliničkom bolničkom centru Zagreb gdje je utvrđeno da je teško ozlijeđen – kažu iz PU zagrebačke navodeći da su mlađi punoljetnici predani pritvorskom nadzorniku uz kaznene prijave Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.’ Izvor Jutarnji list 16. veljače 2024.

‘Šokantni prizori vršnjačkog nasilja ovog puta dolaze iz Dubrovnika, točnije iz uvale Lapad. Dječak, kojeg su pretukli vršnjaci, završio je u bolnici, zadobio lakše tjelesne ozljede i pušten je na kućnu njegu. “Ono što znam je da je policija identificirala počinitelje i da se provodi kriminalističko istraživanje”, kazao je ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik Vlade Davor Božinović.’ Izvor Dnevnik.hr 12. travnja 2024.

‘Ove godine su prvi put poništene četiri mature zbog vulgarnih natpisa, dva iz hrvatskog i dva iz matematike… Vinko Filipović, ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja. smatra da su učenici izloženi neprimjerenom govoru u javnom prostoru…’ Izvor 24sata.hr 10. srpnja 2024.

Ovo su slučajevi agresivnosti, nasilja i neprimjerenog ponašanja tijekom ove školske godine koji su privukli pozornost javnosti. Možda je problem agresivnosti i egoizma djece i mladih u tome što su roditelji prezaposleni i okrenuti obrazovnim uspjesima svoje djece, a i škole se sve više pretvaraju samo u obrazovne institucije, pri čemu se inzistira na znanju i natjecanju učenika, dok je odgoj pomalo zanemaren. Zato se stalno istražuju načini kako bi se pomoglo u sprečavanju agresivnosti i egoizma u školama te kako bi se učenike od njih samih usmjerilo prema drugima, i na taj ih se način potaknulo da primijete potrebe svojih vršnjaka – učenika u razredu i ljudi u svojoj sredini. Ovim serijalom tekstova želim ukazati na problem, potaknuti na razmišljanje i ponuditi neke ideje koje mogu pripomoći u iskorjenjivanju agresivnosti i egoizma djece i mladih.

Agresivno se ponašanje definira kao svako društveno neprihvatljivo ponašanje s namjerom nanošenja štete ili povrede pojedincu ili nekom objektu.

‘Agresija je kada jedno dijete ugrožava drugo. Na primjer kada starije dijete u obitelji tuče mlađeg brata, iz samo njemu znanog razloga, i ovaj, u nemogućnosti da se obrani, da mu vrati ili da zatraži zaštitu ili podršku roditelja, postaje jako nesretan i nezadovoljan. Reakcija će biti agresivnost koja će biti usmjerena na nekoga tko je slabiji od njega. I to ne valja. S odrastanjem i razvojem dječaka koji ima 14 – 15 godina javlja se impulzivnost. Djeca moraju spontano rasti, moraju biti vesela, moraju u kontinuitetu razgovarati sa svojim roditeljima i na taj način se djeca osjećaju sigurno u vlastitoj obitelji i u razredu.’

Riječi su ovo profesora psihologije Petra Kraljevića, predsjednika psihološkog centra Tesa u Zagrebu s kojim sam razgovarala o agresivnosti djece i mladih.

Zanimalo me i razmišljanje djece i mladih. Zato sam razgovarala o agresivnosti i egoizmu s velikogoričkim i novogradiškim osnovnoškolcima i srednjoškolcima i doznala što je po njihovom mišljenju egoizam i s kakvim su se vrstama agresivnosti i egoizma susreli među svojim vršnjacima. Evo njihovih razmišljanja.

‘Egoist je fokusiran na sebe, obično ne mari previše za druge. To je osoba koja stavlja sebe ispred drugih i misli samo na ostvarivanje svojih ciljeva, umišljena je jer misli da je važnija i moćnija od drugih, najbolja i da joj ništa ne fali, misli da je jača od drugih i može biti okrutna, misli da je uvijek u pravu i da sve zna pa zanemaruje druga mišljena, puna je samopouzdanja i samouvjerena je. Egoist je osoba koja ne prihvaća savjete drugih osoba i sluša samo sebe, misli da može postići što god želi sama. Oni su kao glavni junaci u vlastitom filmu, a svi drugi su samo statisti. Ne dijele čokoladu, ne pomažu s domaćim zadacima i uvijek žele biti prvi u redu za sve.

Nisam se susrela s egoističnim vršnjakom, barem ne s nekim tko je toliko egoističan da se može prepoznati kao takav.

Imao sam se prilike susresti s egoističnim vršnjakom. Cijelo je vrijeme spominjao sebe i svoje potrebe, hvalio se i mislio je da je najbitniji. Često priča samo o sebi, hvali se, ne sluša druge oko sebe ali ih iskorištava, njegovi su problemi najveći na svijetu. Imao sam posla s jednim egoistom. Bio je to tip koji je uvijek htio igrati svoju igru na odmoru, čak i kad smo svi željeli igrati nogomet. I nije se baš brinuo za tuđe osjećaje. Moji egoistični vršnjaci često su usamljeni, ni s kim se ne druže, često imaju puno “poznanika”, ali malo pravih prijatelja.’

‘Susreo sam se, ne bih rekao s agresivnošću, već s grubošću među prijateljima iz razreda koji su si dobri i ta njihova grubost jednih prema drugima je njima ‘fora’. Način na koji se pozdravljaju, na primjer udarci u rame, nekad mogu biti malo jači tako da to i zaboli, ali nitko ne želi ništa reći da ne bi ispao kukavica. Radije to onda vraćaju još jačim udarcem. Ponekad se dečki u svlačionicama potuku iz ‘zezancije’. Tako je na primjer u našoj školi, a čuo sam da u drugim školama ima i ozbiljnih oblika fizičkog nasilja, ne kao iz prijateljstva, nego baš iz nekog razloga mržnje i nepodnošenja kao što je to bio primjer otprilike unazad godinu i pol dana s dječakom kojeg su istukli zbog duge kose u Dugom Selu. Osim fizičke  prisutna je i verbalna agresija, što znači da se bez nekog razloga vrijeđa neku osobu i naziva ju se pogrdnim imenima. Osim verbalne i fizičke agresije, čuo sam za internetsku agresiju, a to je napadanje ružnim komentarima i objavljivanje različitih ružnih slika.’

‘Imala sam neugodnu situaciju na društvenim mrežama jer me jedna prijateljica stalno napadala i baš je bila bezobrazna prema meni, iako smo se mi zapravo družile, napisala je neke ružne stvari o meni i okrivljavala me za neke stvari koje nisam napravila. Prvo sam se svađala s njom i prepirala, no shvatila sam da to ne vrijedi pa sam rekla mami. Onda je mama rekla njezinoj mami da prestane to raditi i da joj isključi ili barem da joj ograniči društvene mreže i samo pisanje poruka, tako da je onda to prestalo.’

‘Mislim da su mladi agresivni zbog krize identiteta koja se javlja u pubertetu. Mnoga djeca bi voljela biti nešto što nisu i tu su veliki problem društvene mreže koje daju krivu sliku o ljudima. Djeca bi željela biti poput nekih tik-tokera, youtubera ili influencera, a ne mogu biti kao oni, jer ono što se objavljuje na internetu nije pravi život nego je samo onaj ljepši dio nečijeg života. Djeca imitiraju influencere i ponašaju se poput njih. A ako se netko ne ponaša po tim ‘propisima’, na primjer ističe se jer je drugačiji, zbog tog je isticanja žrtva agresije.’

Profesor Kraljević prokomentirao je odgovore djece i mladih:

‘Proces odrastanja, proces razvoja jednog adolescenta neobično je osjetljiv, neobično impulzivan, u nekakvom je stalnom konfliktu s ostalima, jer to je prirođeno djetetovoj dobi. Ali ako je on, počevši od obitelji, u vidokrugu roditelja, ako škola reagira, onda se o tim svim stvarima može jednostavno razgovarati i na taj način riješiti problem.

Mi smo se svi navikli na muške fizičke grubosti. Međutim, počele su i djevojke koje idu u sedmi i osmi razred biti grube i fizički nasrtljive jedna prema drugoj. One vrijeđaju ako je netko došao iz nekog drugog kvarta, one su te koje određuju pravila ponašanja. Ako se Marica ne uklopi, onda će je Štefica pljusnuti, i ne samo Štefica nego njih tri – četiri. I to su djeca koja onda nemaju zaštitu i nesretna su. Onda dođu doma iz škole, tata dođe doma ljut jer je radio više nego što je trebao, majka je isto tako zaposlena ili nezainteresirana za razgovor s djetetom. I tada nastaje problem.’

Ilustracija – Nasilje u obitelji / Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL

Komentirajući komentar jednog dječaka da su mladi grubi jedni prema drugima iz fore, čak i ako su prijatelji, profesor Kraljević je rekao da je to možda želja da se bude u centru pažnje. Ako je netko s nekim jako blizak, ako netko s nekim odrasta, onda će on njega prije uzeti u zaštitu ako je napadnut, nego što će biti inicijator dodatnog fizičkog obračuna. Oni se mogu potući čisto onako da se vidi tko je jači. Zato su, po njegovom mišljenju, vrlo bitne fizičke aktivnosti i sportovi u koje je potrebno uključiti djecu. ‘Trebalo bi ih uključiti i u borilačke sportove koji apsolutno kanaliziraju tu agresiju, tu energiju. Dijete koje ima 14 – 15 godina, ako trenira boks, koji je postao vrlo popularan sport ne samo među muškarcima nego i među ženama, onda ono dobije upute od trenera.’ Po mišljenju profesora Kraljevića djeca trebaju rasti ne kao divlja nego kao pitoma trava. Ponekad ih treba malo usmjeriti. Ne smiju biti sama, ne smiju osjetiti da nema nikoga tko o njima brine jer onda dolazi do anarhije i onda je to nešto što nije dobro.’

Mladi su agresivni jer , kao što je jedan dječak sudionik razgovora primijetio, se ugledaju na svoje uzore na društvenim mrežama koji su im nedostižni, premda njihovi uzori u stvarnosti nisu tako savršeni, i onda ih to frustrira. Prema riječima profesora Kraljevića na društvenim mrežama se može pronaći sve i svašta. ‘Društvene mreže nisu ni pod čijom kontrolom i sve je dozvoljeno. Neke osobe postaju jako popularne, i kad govorimo o poznatim osobama na tik-toku ili influencerima kod nas, one imaju velik broj pratitelja (na primjer 35 000). U svijetu pak imate osoba koje imaju 35 milijuna pratitelja. To su obično osobe koje pokazuju bogatstvo, ponašanje koje ide niz dlaku onima koji ih gledaju i slušaju, i onda oni postaju popularni i sve bogatiji, a njihovi pratitelji ih imitiraju. I tada dolazi do sukoba pratitelja samih sa sobom ili s prijateljima i to se onda pretvara u tučnjave. Treba omogućiti djeci da o tome razgovaraju s odraslima.’

Postoje traumatski događaji koji mogu izazvati agresivno ponašanje, naglašava profesor Kraljević. ‘Ako sam ja nesretan jer ste vi jači od mene, ako me tučete a ja nisam zaštićen jer nema nikog tko će me obraniti, onda će doći Ivica koji je od mene mlađi tri godine i ja ću se na njemu iživljavati. Ja ću ga zbog onog što imam u sebi, one težine, onog problema, istući. A on nema nikoga više ispod sebe. Prema tome tu dolazi do silnih konflikata koji su uočljivi. Vi vidite kad vam dijete dođe doma da je u suzama, nije spontano i nije veselo ili gleda previše u mobitel. Mobitele apsolutno treba ograničiti, ali ne na način da roditelj kaže: ‘Slušaj, ti od sutra nećeš gledati u mobitel devet sati, nego ćeš gledati sat i pol’ već: ‘Idemo se dogovoriti, dragi moj sine, draga moja kćeri, kako i na koji način ti vidiš rješenje da smanjiš vrijeme provedeno na mobitelu i da učiš?’ Mislim da je to veliki problem, ali društvo se nije zainteresiralo ili ne primjećuje da to treba i mora rješavati i da to vodi u sve gore situacije.’

Poremećaji u ponašanju i poteškoće u učenju mogu također izazvati agresivnost. ‘Ako se ne mogu koncentirati, ako ja ne razumijem a svi oko mene razumiju, ako ja nisam shvatio temu, ako predmet koji mi nije drag nisam shvatio i nije mi objašnjeno kako mogu rješavati zadatke iz tog predmeta i nema nikog tko će mi priskočiti,  sve to apsolutno izaziva u meni negativnu reakciju, ne samo prema tom predmetu nego i prema učenju općenito i na koncu prema okolini. Dolazim doma nesretan, nezadovoljan. Nije bitno hoće li dijete imati u školi 5, 4 ili 3. Dijete prvenstveno mora ići u školu da bi osjetilo da je to obaveza i onda u sklopu škole jednostavno treba gledati načine kako rješavati probleme’, pojašnjava profesor Kraljević.

Eksperimentiranje s alkoholom i drogama i ovisnošću također može dovesti do agresivnog ponašanja. To je naravno poznato i toga ima jako puno, naglasio je profesor Kraljević. ‘Jedan mi je šesnaestogodišnji mladić rekao da mu tata da novac da se vrati iz disko kluba tijekom noći. Njih četvorica – petorica adolescenata taj novac ne upotrijebe za taksi nego ga stave na hrpu, odu u trgovinu i kupe piće, pa onda ide boca u krug dok se ne popije i onda odu veseli kući. Ovakvo ponašanje treba kontrolirati. Ne može dijete sakriti da smrdi po alkoholu, to roditelj mora primijetiti. Osim toga ako dijete ne održava osobnu higijenu,  urednost, to je već znak da je došlo do nekakvog poremećaja. I na kraju, ako se dijete, bilo muško, bilo žensko, koje ima 14 – 15 godina krije pred svojim roditeljima kad odlazi u kupaonu to je znak da se neke stvari događaju i tad treba reagirati.’

Nisko samopoštovanje također izaziva agresivnost, pojasnio je profesor Kraljević. ‘Ako me nitko ne poštuje ja sam bijesan, ja sam ljut, ja ne znam kako bih sebe doveo do toga da budem jednak s onima s kojima sam u istom razredu. I onda postajem nesretan, postajem nezadovoljan, nezainteresiran, nemotiviran i agresivan.’

Sve se češće čuje da se adolescenti samoozljeđuju, odnosno da su auto agresivni. Profesor Kraljević objasnio je zbog čega su takvi.

‘Meni je jedna djevojka koja je imala 15 godina  pokazala kako se s britvicom rezala s unutrašnje strane podlaktice i nadlaktice i na bedru s nutarnje strane. Kad sam je pitao zašto to radi rekla je: “Ti zarezi, ti rezovi, odnosno samoranjavanje, izazivaju bol koja je jednostavno jača od one boli koju ja imam u sebi stalno. Pa onda mi je na taj način lakše jer sam se tu porezala i trpeći vanjsku bol zaboravljam na onu unutarnju.” A kako samoozljeđivanje možemo primijetiti? Tako što, kad su vrućine, ta djeca nose dugačke majice da se to ne vidi. Uglavnom oni biraju mjesta za koja znaju da na njima neće doći do prevelikog krvarenja, ali to je signal da neke stvari ne valjaju. Zato kada imate kćer koja ima 16 godina, ako se sakrije kada se ide tuširati, onda kao majka imate pravo i obavezu vidjeti o čemu se radi i s njom razgovarati. Postoje mjesta i ekipe koje takve stvari rješavaju. Bitno je da dijete može kad dođe doma, ako ima nekakvih problema, sjesti i porazgovarati s roditeljem. Da može reći: “Ja sam nesretan jer imam najlošije ocjene ili jer sam najniži u vrsti i kad je tjelesni svi me čvrgaju i viču mi da sam patuljak”. To se jednostavno rješava razgovorom, pozove se razred pa se razgovara s učenicima u razredu. Treba imati upornosti i to se rješava po školama.’

Nesuglasice u obiteljskom životu često su uzrokom agresivnosti kod tinejdžera, naglasio je profesor Kraljević. ‘Ako se ja posvađam sa ženom jer ona želi gledati ‘Ljubav je na selu’, a ja hoću gledati utakmicu Hrvatska – Armenija, i onda tu pljušte uvrede, ali iako smo posvađani ta svađa završi tako da ja zagrlim svoju ženu i ona zagrli mene, tada to dijete jednostavno drugačije doživljava nego kad dolazi do fizičkih obračuna, pa jedan član napušta obitelj, pa onda dijete ne zna što se događa jer tate nema. Dijete mora biti u žiži događaja i točno znati šta se događa. Pogotovo djeca koja imaju četrnaest – petnaest godina. Oni su informirani i znaju više nego što mi mislimo, njih treba kontrolirati i s njima treba razgovarati. Jer s 19 godina je gotovo, oni odlaze, njih više neće biti. Ako odlaze u svijet, odlaze nesretni, i interesirat će ih samo novac, materijalna strana. Za dijete je taj osjećaj povezanosti vrlo bitan. Mislim da je obitelj nukleus sistema i društva i da to treba apsolutno njegovati dalje.’

Roditeljima se ponekad lakše praviti da nisu primijetili problematično ponašanje svojeg djeteta, pojasnio je profesor Kraljević. ‘Lakše je doći s posla, uzeti daljinski i upaliti dnevnik, malo odrijemati, a onda će mama reći tati ili će tata reći mami ‘imamo problem u školi’. Za dijete treba naći vremena. S druge strane imate roditelje koji rade po cijele dane. Ako se pojavi problem treba biti netko koga ćete nazvati, s kim ćete porazgovarati, kome ćete poslati dijete. Nema djeteta koje ima problem i ne želi razgovarati, možda ne iz prve, ali iz druge će sigurno željeti. Nama dolaze u naš psihološki centar uglavnom adolescenti i tinejdžeri i ne znam je li itko odbio razgovor. Šute u početku, no malo po malo, uvijek postoji način da ih jednostavno motivirate da počnu pričati. I onda svašta ispričaju. Kad roditelji imaju problema s ponašanjem svojeg djeteta prvo se obraćaju školi. Škole su isto jako opterećene i zato upućuju roditelje na raznorazne udruge kao što je naša. Postoje telefoni za pomoć. Njih se zove i dogovori razgovor, dovede se dijete  i onda se s tim djetetom koje ima 13, 14 ili 15 godina razgovara. To su odrasla djeca, oni su već formirani ali nesposobni da budu samostalni u ovom društvu. I to je ono što mi moramo, ja kao roditelj i kao struka, u suradnji s roditeljima i školom iskomunicirati.’

Naši mladi sugovornici ponudili su rješenja kako pomoći egoističnoj osobi:  ‘Možemo joj pomoći tako da je potaknemo da si osvijesti da postoje drugi ljudi oko nje. Takvoj osobi možemo pomoći tako da joj pokažemo da treba uvažavati druga mišljenja i savjete, jer nekad nismo u pravu pa nam dobro dođe neko drugo mišljenje. Egoističnoj osobi može se reći da nitko nije vrjedniji od nekog drugog jer su svi jednako bitni i važni. Možemo joj pomoći tako da prihvatimo njezino mišljenje, kao i mišljenje drugih, da joj pokažemo da smo svi ljudi i da ta osoba nije važnija od nas i da njezini problemi nisu ni više ni manje važni od naših, biti uz nju kada shvati da ne mora i ne može sve postići sama, pomoći joj da počne primjećivati druge oko sebe i da pomaže drugima u sličnim ili u težim životnim situacijama kako bi iz prve ruke doživjela tuđu nevolju. Možda bih egoističnoj osobi rekao: “Hej, pazi malo na druge. Možda ćeš otkriti da su ljudi oko tebe super zanimljivi!” I možemo zajedno volontirati ili nešto tako.’

Evo kako  adolescenti  s kojima sam razgovarala vide rješenje problema agresije među adolescentima.

‘Pa možda bi najbolje bila edukacija još od najmanjih nogu. I način bi mogao biti da se agresija počne strogo kažnjavati na razne načine, pogotovo u školama. Jer djeca tamo najviše imaju strahove od profesora ili ravnatelja ili izbacivanja iz škole, ili nekih većih kazni ukora ili opomena. A uz to, moglo bi se na društvenim mrežama uklanjati sadržaje u kojima se vidi da je jako korišteno uređivanje fotografija i videa i gdje se stvarnost izvrće

Komentirajući razgovor proveden među adolescentima profesor Kraljević je rekao: ‘Ne možete vi utjecati na društvene mreže. Vi možete eventualno zabraniti što je, koliko znam, praktički nemoguće, ali morate pripremiti onog tko sluša, tko prati influencera i dati mu savjete, pripremiti nekakav obrambeni sistem da uoči da su te stvari patološke i da nisu dobre ili da su štetne. To je težak posao, ali se isplati u konačnici. Jer vi danas dobijete dijete koje dođe u neku srednju školu u treći razred i jednostavno izgubi interes za dalje školovanje i sjedi doma. Što ćete onda s takvim djetetom, niti izlazi, niti ima prijatelje, sjedi doma, zapusti se, gleda televiziju ili gleda te svoje kanale i pokazuje znakove potpune zatvorenosti, zapostavljene socijalne ličnosti i roditelje to smeta. Onda tata kaže ‘moraš ovako, bacit ću te van…’ To su gluposti. S djecom treba razgovarati. A influenceri bi trebali ojačati tu srednjoškolsku populaciju. Imamo radionice, imamo programe, projekte koji su apsolutno korisni za sve koji se osjećaju ugroženi. Kad sam ja išao u školu bojali smo se profesora u školi više od roditelja. Oni su bili autoriteti, nije to bio strah da ćemo dobiti batine. Bili su profesori koji su jednostavno bili autoriteti i takav je bio odnos snaga da tako kažem, roditelji su bili sa strane. Danas je drugačije. Ti profesori u školi su nažalost, ja tako mislim, potpuno marginalizirani i kolika je njihova snaga i moć o tom bi se dalo puno pričati, ali im treba pomoć.’

Profesor Kraljević je otkrio kako mogu mladi pomoći jedni drugima i je li potrebno prijaviti agresivno ponašanje kolega iz razreda prema drugim učenicima. ‘Treba uputiti i pustiti djecu da međusobno razgovaraju. Naravno, pod nekakvom kontrolom ili ih pustiti same, ali znati o čemu pričaju. Ne da to bude samo kad se ide na maturalac, nego da to bude peti ili šesti ili prvi sat u školi, pa ćemo onda o tom pričati i razgovarati. I apsolutno mislim da to nije izgubljeno vrijeme.’

‘Agresivnost kod adolescenata se ispravlja razgovorom. I to nije jedan razgovor, to je puno razgovora. To je stil, način života, koji se mora promijeniti. Dijete ne može izaći na ulicu i čekati da nekoga udari, da se s nekim potuče, da ode na ćošak pa će doći ekipa jer će se pušiti. Cigarete već ulaze s 14 godina u živote naše djece. Alkohol je dohvatljiv. I na žalost, količina opijata – droge, da spomenem samo travu koju se počelo banalizirati a nije baš tako bezopasna, je velika. Zagreb je preplavljen lošom kvalitetom kokaina. Sve cijene nažalost skaču, a opijati su nekako jako, jako dostupni. Danas ja nemam novaca, sutra vi nemate novaca, no onda ćemo se nas trojica skupiti pa ćemo kupiti jedan joint i poslati ga u krug. Sve to nije dobro.’

Jedan od načina suzbijanja agresije je i provođenje grupne terapije. Za to treba biti prostora i vremena kao i volje kod svih sudionika, naglašava profesor Kraljević. ‘Ako vi imate grupu od 10 do 14 osoba koje su u problemu, tu se jako puno toga može naučiti. Ja pričam a vi slušate, onda Grga priča pa Štefica priča. Malo je društvo zanemarilo tu populaciju. Nekako smo previše otišli u nekakve interesne zarade kad se spominje sport. Spominju se samo oni najuspješniji. Sport kao rekreacija treba biti način i stil života svakog pojedinca koji kreće u školu. Slovenci imaju svakodnevno tjelesni odgoj. Oni imaju jako dobro organiziranu tu brigu o djeci koja se žele baviti sportom i to je nešto za što društvo mora preuzeti obavezu.’

Postoje i savjeti za roditelje kojima bismo im mogli pomoći ako imaju agresivnog adolescenta, poručuje profesor Kraljević. ‘Ja sam protiv bilo kakvog fizičkog kažnjavanja. Ja sam za to da postoji dogovor u obitelji npr.: ‘moraš ispraviti ocjene, moraš ići u školu, ako se ne pridržavaš dogovora onda zauzvrat nećeš dobiti novac ili nećeš dobiti mogućnost izlaska ili kupovine nečega što ti je drago’, ali fizičko kažnjavanje apsolutno treba prekrižiti. To je nešto što izaziva kod djeteta suprotni efekt. Treba s djecom isključivo razgovarati, razgovarati i biti uporan. Dijete će se kad tad, ako ne jednom onda drugom roditelju otvoriti i onda kreću stvari na bolje. Ako dijete počne razgovarati o svojem problemu pedeset posto posla je riješeno. Djeca se ispravljaju. Mi se teže ispravljamo kad smo u godinama, ali djeca se ispravljaju i onda postaju veselija, spontanija i onda smo i svi mi manje više sretniji. I treba upućivati djecu na roditelje, odnosno prije bih rekao da roditelji moraju motriti djecu i biti ti koji uočavaju negativne promjene kod djece. Obitelj mora biti zajedno, složna, bez zajedništva i ljubavi ništa.’

Autor: Snježana Kirinić Grubić, novinarka Hrvatskog katoličkog radija Hrvatska katolička mreža (snjezana.kirinic.grubic@hkm.hr)