Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste! (Lk 7, 32)

Liturgija dana (12. prosinca):

Prvo čitanje:

Iz 48,17-19

O, da si pazio na zapovijedi moje!

Ovako govori Gospodin, otkupitelj tvoj, Svetac Izraelov: »Ja, Gospodin, Bog tvoj, tvojem te dobru učim, vodim te putem kojim ti je ići. O, da si pazio na zapovijedi moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila, a pravda tvoja kao morski valovi! Potomstva bi tvojeg bilo kao pijeska, a poroda utrobe tvoje kao njegovih zrnaca! Nikad ti se ime ne bi zatrlo niti izbrisalo preda mnom!«

Psalam:

1,1-4.6

»Tko ide za tobom, Gospodine, imat će svjetlo života.«

Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih,
ne staje na putu grešničkom
i ne sjeda u zbor podrugljivaca,
već uživa u Zakonu Gospodnjem,
o Zakonu njegovu misli dan i noć.

On je ko stablo zasađeno
pokraj voda tekućica
što u svoje vrijeme plod donosi;
lišće mu nikad ne vene,
sve što radi dobrim urodi.

Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!
Oni su ko pljeva što je vjetar raznosi.
Jer Gospodin zna put pravednih,
a propast će put opakih.

Evanđelje:

Mt 11,16-19

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Komu da prispodobim ovaj naraštaj? Nalik je djeci što sjede na trgovima pa jedni drugima dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste.’ Doista, dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: ‘Đavla ima.’ Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’ Ali opravda se Mudrost djelima svojim.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak, župnik Župe sv. Jurja mučenika u Svetom Jurju u Trnju:

Isus opisuje generaciju koja više ne reagira. Ona čuje glazbu – ali ne pleše; sluša žalopojku – ali ne tuguje. To nije generacija loših ljudi, nego umornih. Ljudi koji su toliko puta morali biti jaki da im je srce postalo tvrđe nego što su mislili. U takvom srcu Isus vidi pukotinu – ne pukotinu otvorenosti, nego pukotinu suhoće, koja treba vodu. Današnji ulomak je poziv da priznamo da ponekad nismo otuđeni zato što ne želimo vjerovati, nego zato što više ne znamo kako.

Najveći problem ove generacije nije nerazumijevanje, nego očekivanja.

Ljudi su čekali Mesiju po mjeri vlastitih želja: nekoga tko će rješavati, uređivati, pobjeđivati. Kad je došao netko tko nije odgovarao njihovu modelu – nisu vidjeli Boga. To je opasnost i danas: ne u tome da Bog šuti, nego u tome da smo mi preglasni u svojim očekivanjima da bismo čuli njegovu prisutnost.

Bog se ne uklapa u naše okvire, i to nije nedostatak – to je milost.

Kad čovjek prestane Boga zamišljati, počne ga prepoznavati. Kad prestane očekivati određeni oblik, počne vidjeti djelovanje koje je bilo tu cijelo vrijeme. Naša očekivanja su često uska, kruta, nenamjerno ograničena. Bog je širi od naših predodžbi. I zato ulazi u naš život na način koji nas iznenađuje: ne da nas zbuni, nego da nas probudi.

U suvremenom svijetu naučili smo živjeti u ritmu brzine. Sve mora biti odmah, vidljivo, provjerljivo. No Bog nije proizvod vremena. Bog ne proizvodi instant rješenja. On djeluje kao kvasac, kao sjeme, kao tišina koja raste. Da bi ga čovjek prepoznao, mora dopustiti srcu da ponovno bude osjetljivo. Da ne čuje samo buku, nego i šapat. Da ne gleda samo ono što bljesne, nego i ono što traje.

Bog je širi od naših predodžbi!

Danas Evanđelje ne kritizira, nego poziva: promijeni mjerila po kojima prosuđuješ kako bi Bog trebao djelovati. Ne zato što su loša, nego zato što su premala. Tamo gdje prestaneš određivati Bogu kako treba izgledati, počneš otkrivati ljepotu kako on stvarno djeluje.

Kad prestaneš određivati put kojim Bog treba doći, otkrit ćeš da je već stigao – samo drugim putem.