S Božjom riječi u današnjem danu! Svaki dan donosimo duhovni poticaj za ohrabrenje i promišljanje.
Zašto nisi uložio moj novac u novčarnicu? (Lk 19, 23)
Liturgija dana (19. studenog):
Prvo čitanje:
2Mak 7,1.20-31
Stvoritelj svijeta vratit će vam duh i život.
U one dane: Uhvatiše tako i sedmoricu braće zajedno s njihovom majkom.
Nadasve vrijedna udivljenja i dostojna svijetle uspomene bijaše majka, koja je u jednom jedinom danu gledala smrt svojih sedam sinova: veledušno je to podnijela zato što se ufala u Gospodina. Svakoga od njih poticala je jezikom otaca. Puna plemenitih osjećaja, ona je svoju ženstvenost oživljavala muškom hrabrošću. Govorila im je: »Ne znam kako ste nastali u mojoj utrobi, jer nisam vam ja darovala ni duh ni život, niti vam tkivo složila. Zato će vam Stvoritelj svijeta, koji je sazdao ljudski rod i koji svemu dade početak, milosrdno vratiti i duh i život, jer vi sad ne marite za se iz ljubavi prema njegovim zakonima.«
Antioh pomisli da ga ona omalovažava; u njezinim je riječima nazrijevao porugu. Kako je najmlađi još živio, on ga poče ne samo riječima poticati nego mu se i zaklinjati i uvjeravati ga da će ga obogatiti i usrećiti, sprijateljit će se s njim i povjerit mu visoke službe ako se odrekne pradjedovskih predaja. Kako mladić za to nije ništa mario, kralj dozove majku i uze je nagovarati neka mladiću savjetuje da sebi spasi život. Poslije duga nagovaranja pristala je da savjetuje sina. Sagnula se k njemu pa je, zavaravajući okrutnog silnika, ovako progovorila jezikom svojih otaca: »Sinko moj, smiluj se meni koja sam te devet mjeseci nosila u utrobi i dojila te tri godine, zatim te othranila i podigla do sadašnje dobi i odgojila. Molim te, dijete, pogledaj nebo i zemlju i sve što je na njima, i znaj da je sve to Bog načinio ni od čega, i da je tako nastao i ljudski rod. Ne boj se toga krvnika, nego budi dostojan svoje braće i prihvati smrt, da te s tvojom braćom u vrijeme milosti opet nađem!«
Tek što je svoje dorekla, mladić reče: »Što čekate? Ne pokoravam se kraljevoj zapovijedi, nego se pokoravam zapovijedi Zakona, što ga našim očima dade Mojsije. A ti, začetniče svake zloće protiv Hebreja, nipošto nećeš izbjeći ruci Božjoj.«
Psalam:
17,1.5-6.8.15
Kad se probudim, Gospodine, naužit ću se pojave tvoje.
Počuj, Gospodine pravedni,
i vapaj mi poslušaj,
usliši molitvu iz usta iskrenih!
Korak mi čvrsto prionu za tvoje staze,
ne zasta mi noga na putima tvojim.
Zazivam te, Bože, ti ćeš me uslišiti:
prikloni mi uho i čuj riječi moje.
Čuvaj me ko zjenicu oka,
sakrij me u sjenu krila svojih,
a ja ću u pravdi gledati lice tvoje,
i kad se probudim,
naužiti se pojave tvoje.
Evanđelje:
Lk 19,11-28
U ono vrijeme: Kaza Isus prispodobu – zato što bijaše nadomak Jeruzalemu i oni mislili da će se umah pojaviti kraljevstvo Božje. Reče dakle:
»Neki je ugledan čovjek imao otputovati u daleku zemlju da primi svoje kraljevstvo pa da se vrati. Dozva svojih deset slugu, dade im deset mna i reče: ‘Trgujte dok ne dođem.’ A njegovi ga građani mrzili te poslaše za njim poslanstvo s porukom: ‘Nećemo da se ovaj zakralji nad nama.’«
»Kad je on primio kraljevstvo i vratio se, naredi da mu dozovu one sluge kojima je predao novac da sazna što su zaradili.«
»Pristupi prvi i reče: ‘Gospodaru, tvoja mna donije deset mna.’ Reče mu: ‘Valjaš, slugo dobri! U najmanjem si bio vjeran, vladaj nad deset gradova!’ Dođe i drugi govoreći: ‘Mna je tvoja, gospodaru, donijela pet mna.’ I tomu reče: ‘I ti budi nad pet gradova!’
»Treći, opet, dođe govoreći: ‘Gospodaru, evo ti tvoje mne. Držao sam je pohranjenu u rupcu. Bojao sam te se jer si čovjek strog: uzimaš što nisi pohranio, žanješ što nisi posijao.’«
»Kaže mu: ‘Iz tvojih te usta sudim, zli slugo! Znao si da sam čovjek strog, da uzimam što nisam pohranio i žanjem što nisam posijao? Zašto onda nisi uložio moj novac u novčarnicu? Ja bih ga po povratku podigao s dobitkom.’ Nato reče nazočnima: ‘Uzmite od njega mnu i dajte onomu koji ih ima deset.’ Rekoše mu: ‘Gospodaru, ta već ima deset mna!’ ‘Kažem vam: svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A moje neprijatelje – one koji me ne htjedoše za kralja – dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima!’«Rekavši to, nastavi put uzlazeći u Jeruzalem.
Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral
Riječ Božju tumači preč. Janko Lulić, kancelar Sisačke biskupije:
Naša životna stvarnost obilježena je različitim dinamikama. Tako nam svaki dan donosi neko novo iskustvo kroz koje rastemo i sazrijevamo. Osjećamo kako naš život nije nikada jednolično gibanje, te kako bi ga bilo nemoguće definirati u okvirima u kojima bi se svi jednako ponašali i snalazili. Naravno, to ne znači da ne postoje okviri koje moramo usvojiti, jer inače ne bi bilo moguće ostvariti zajedništvo koje život čini lakšim i ljepšim kako nama, tako i svima drugima oko nas. Isto tako, kada govorimo i o duhovnom životu, možemo reći kako i u njemu primjećujemo različite dinamike koje kroz predan i odgovoran rad nastojimo prepoznati. One dobre poticaje usvajamo, dok se sa onim lošima borimo kako bismo ih što prije, Božjom pomoću, svladali ili barem ih izbjegavali koliko je god to u našoj moći.
Jedna od velikih neprijatelja ili napasti za naš duhovni život je lijenost.
Nju često prepoznajemo u trenucima kada odgađamo određene obaveze koje moramo ispuniti, različite termine, studenti i učenici kada odgađaju svoje školske i studentske obaveze.
Prepoznajemo ju i u trenucima kada nešto možemo učiniti s izvrsnošću i boljom učinkovitošću, da bi se na kraju zadovoljili prosječnošću. Nadalje, prepoznajemo ju i u trenucima kada previše vremena provodimo uz TV, mobitel, računala, a mogli smo isto vrijeme iskoristiti na puno bolje načine. Ona nas zahvaća i u duhovnom životu, kada zapostavljamo sakramentalni život, kada preskačemo osobnu molitvu, čitanje duhovnog štiva, te na taj način ostavljamo svoj duh prepušten nekim drugim, pogubnijim utjecajima koji bez prestanka vrebaju na svoju priliku.
Zli sluga?
Slušajući današnji evanđeoski tekst lako možemo prepoznati kakve su posljedice lijenosti. Iako u Lukinom evanđelju stoji samo da je treći sluga „zao“, jer nije uložio novac svog gospodara, evanđelist Matej piše kako je sluga, uz to što je i zao, još i lijen.
Ishod same prispodobe nam je dobro poznat. Druga dvojica su primili novac, uložili ga, potrudili se, radili, možda i riskirali puno, ali im se na kraju isplatilo. Nazvani su dobrim i vjernim slugama koji su i u onom malenom bili vjerni i pouzdani, te postavljeni da upravljaju nad gradovima kraljevstva.
Zanimljivo je primijetiti kako prva dvojica slugu ne vode pretjerani dijalog sa svojim gospodarom. Ono što se od njih tražilo, oni su učinili, prema onome što je gospodar i tražio od njih. Jasno nam je da ih nije opterećivao da rade iznad svojih mogućnosti, već u skladu s onime što im je bilo povjereno.
Isto tako treći sluga dobiva zadatak u skladu sa svojim mogućnostima, no on niti ne pokušava izvršiti povjerenu zadaću. Tada kreću ispričavanja, a kao razlog navodi se gospodareva strogost. Zanimljivo je primijetiti kako se ništa puno nije promijenio mentalni sklop čovjeka u odnosu prema tome kada ne izvrši ono što je dužan učiniti.
Možda niti jedan grijeh ne opravdavamo toliko kao lijenost.
U njoj nalazimo na stotine isprika, naravno sebi u prilog, pa čak do toga da ju pokušavamo prikazati kao simpatičnom. Ako nas pritisnu drugi zahtjevi, kao što je i ovaj gospodar zatražio od svoga sluge račun o upravljanju, tada se žalimo na sve moguće i nemoguće vanjske okolnosti koje su nas dovele do toga da se nismo niti potrudili pokrenuti.
Zato Gospodar i kaže: Zašto onda nisi uložio moj novac u novčarnicu? Ja bih ga po povratku podigao s dobitkom. Lijeni, ali i zli sluga, nije izvršio ni onaj minimum minimuma, ali je zato već prije pripremio obranu svoje lijenosti.
Poslušajmo na trenutak Sv. Ivana Kasijana: „Duh tromosti u nama prvenstveno izaziva lijenost…“
Odvraća nas od posla, od naših obveza i uči nas besposličarenju. Čini nas tromima za svako dobro djelo. Počinjemo se baviti drugima, istražujemo tuđe živote, petljamo se gdje ne treba i sudimo druge.
Zato Kasijan savjetuje da se udaljimo od osoba koji ne žele raditi tj. koji besposličare! To je jedan od načina da se očuvamo od ove opake strasti. Navodi i jednu izreku, koju je čuo u pustinji:
Čovjeka koji radi napada samo jedan demon, a onoga koji ne radi napada tisuće!
Prisjetimo se da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani (Rim 8, 28) a to smo mi, da predano i odgovorno molimo i radimo, da se ne prepuštamo olako lijenosti i tako potratimo toliko vrijeme i darove koje nam je Gospodin dao.
Ne tražimo nešto izvanredno, već se predano posvetimo onome svakodnevnom u pozivu koji nam je Gospodin povjerio. Ako ništa drugo, barem se s većom odlučnošću nastojmo boriti protiv grijeha lijenosti znajući da se Bog ne da izrugivati! „Što tko sije, to će i žeti!“ (Gal 6, 7)