Za tobom ću kamo god ti pošao. (Lk 9, 57)

Liturgija dana (1. listopada):

Prvo čitanje:

Neh 2,1-8

Ako je kralju po volji, pusti me da idem u grad svojih otaca da ga obnovim.

Mjeseca Nisana, dvadesete godine kraljevanja Artakserksova, stajalo je vino pred kraljem. Uzeh ga i ponudih kralju. Bio sam pred njim tužan. Tada mi kralj reče: »Što ti je tužno lice? Nisi li možda bolestan? Nije drugo nego je tuga u tvome srcu!« Ja se veoma uplaših i rekoh kralju: »Neka uvijek živi kralj! Kako mi lice ne bi bilo tužno, kad je grad gdje su grobovi mojih otaca razoren, a vrata mu ognjem spaljena?« Kralj me upita: »Što, dakle, želiš?«
Pomolih se Bogu nebeskom i odgovorih kralju: »Ako je kralju po volji, i ako ti je mio sluga tvoj, pusti me da odem u Judeju, u grad grobova mojih otaca, da ga obnovim.« Kralj me upita pred kraljicom, koja je sjedila kraj njega: »Koliko bi trajao tvoj put? Kada ćeš se vratiti?« Pošto sam utvrdio vrijeme koje je odgovaralo kralju, pusti me da odem.
Još rekoh kralju: »Ako je kralju po volji, mogao bih ponijeti pisma upraviteljima s onu stranu Rijeke, da me propuste do Judeje; i pismo Asafu, nadgledniku kraljeve šume, da mi dadne drva za gradnju vrata na tvrđi Hrama, za gradski bedem i za kuću u kojoj ću se nastaniti.«
I dade mi kralj, jer dobrostiva ruka Boga moga bijaše nada mnom.

Psalam:

137,1-6

Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada.

Na obali rijeka babilonskih
sjeđasmo i plakasmo
spominjući se Siona;
o vrbe naokolo
harfe svoje bijasmo povješali.

I tada porobljivači naši
zaiskaše od nas da pjevamo,
mučitelji naši – da se veselimo:
»Pjevajte nam pjesmu sionsku!«

Kako da pjesmu Gospodnju pjevamo
u zemlji tuđinskoj?
Nek se osuši desnica moja,
Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

Nek mi se jezik za nepce prilijepi
ako spomen tvoj smetnem ja ikada,
ako ne stavim Jeruzalem
vrh svake radosti svoje!

Evanđelje:

Lk 9,57-62

U ono vrijeme: Dok su Isus i njegovi učenici išli putem, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema ni gdje bi glavu naslonio.«
Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.«
I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Daniel Katačić, župnik u Đurđinu i dekan:

Draga braćo i sestre, da bi smo nasljedovali Krista trebamo se odreći udobnosti. U današnjem evanđelju čujemo jednog pismoznanca koji govori: „Za tobom ću kamo god ti pošao!“

Isus tada objašnjava što znači njega slijediti: nemati gdje glavu nasloniti, biti raspoloživ Božjoj volji, biti ne navezan na osobe i stvari. Jednom riječju to bi značilo ne robovati stvarima i međuljudskim odnosima, nego biti iznad njih, imati Boga na prvome mjestu.

Stalna misao na materijalno zapravo zarobljava naš um i mi poput robova dopuštamo“ da stvari gospodare nad nama.

Umjesto da se sa stvarima služimo onoliko koliko je to potrebno za normalno funkcioniranje, mi dopuštamo da nam misao bude okupirana na stjecanje i posjedovanje. Isus nas danas poziva na duhovno siromaštvo. To ne znači biti bijedan i prositi, to znači biti slobodan od svega, to znači služiti se stvarima onoliko koliko je to uistinu potrebno.

Najjednostavnije rečeno: ako želimo nasljedovati u potpunosti Krista moramo nasljedovati i njegovo siromaštvo, njegovu ne navezanost. On nema gdje glavu nasloniti – nije navezan na stvari.

Isto tako, on je uvijek bio spreman posvjedočiti za istinu pa i po cijenu da se slušatelj udalji od njega – to je ne navezanost na osobe.

Lijepom primjeru ne navezanosti uči nas sv. Mala Terezija.

Ona ovako piše: „Jedne večeri poslije Povečerja uzalud sam tražila našu malu svjetiljku na polici gdje joj je bilo mjesto. Bilo je vrijeme velike šutnje, te mi je bilo nemoguće pitati za nju… Shvatila sam da je jedna sestra uzela našu svjetiljku misleći da je njezina, a ja sam je jako trebala. Ali mjesto da sam osjećala žalost što sam ostala bez nje, bila sam vrlo sretna osjećajući da se siromaštvo ne sastoji samo u tome da si bez ugodnih stvari, nego još i bez neophodno potrebnih stvari. (…) U to vrijeme obuzela me prava ljubav prema predmetima koji su bili najružniji i najneprivlačniji. Tako sam se obradovala kad sam vidjela da su mi uzeli lijepi vrčić za vodu iz naše ćelije i mjesto njega dali velik vrč sav okrnjen. Mnogo sam se također trudila da se ne opravdavam, a to mi se činilo vrlo teško.“

Draga braćo i sestre, kao malu vježbu ne navezanosti pokušajmo danas neku stvar koja nam je osobito draga nekome darovati.

Učinimo to iz ljubavi prema Kristu koji nas poziva da samo njega stavimo u središte svih naših stvarnosti. Amen.