Vidješe ga kako hodi po moru. (Mk 6, 49)

Liturgija dana (9. siječnja):

Prvo čitanje:

1Iv 4,11-18

Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama.

Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena.
Po ovom znamo da ostajemo u njemu i on u nama: od Duha nam je svoga dao. I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj.
Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu. U ovom je savršenstvo naše uzajamne ljubavi: imamo pouzdanje na Sudnji dan jer kakav je on, takvi smo i mi u ovom svijetu. Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi.

Psalam:

72,1-2. 12-13

Klanjat će ti se, Gospodine, svi narodi zemlje!

Bože, sud svoj daj kralju
i svoju pravdu sinu kraljevu.
Nek puku tvojem sudi pravedno,
siromasima po pravici.

Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare,
vladari Šabe i Sebe danak donositi.

On će spasiti siromaha koji uzdiše,
nevoljnika koji pomoćnika nema;
smilovat će se ubogu i siromahu
i spasit će život nevoljniku.

Evanđelje:

Mk 6,45-52

Pošto Isus nahrani pet tisuća ljudi, odmah prisili svoje učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko, prema Betsaidi, dok on otpusti mnoštvo. I pošto se rasta s ljudima, otiđe u goru da se pomoli.
Uvečer pak lađa bijaše posred mora, a on sam na kraju. Vidjevši kako se muče veslajući, jer im bijaše protivan vjetar, oko četvrte noćne straže dođe k njima hodeći po moru. I htjede ih mimoići. A oni, vidjevši kako hodi po moru, pomisliše da je utvara pa kriknuše. Jer svi su ga vidjeli i prestrašili se. A on im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« I uziđe k njima u lađu, a vjetar utihnu. I veoma se, prekomjerno, snebivahu; još ne shvatiše ono o kruhovima, nego im srce bijaše stvrdnuto.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Robert Radić:

Nakon čudesnog hranjenja pet tisuća ljudi Isus je prisilo učenike da uđu u lađu i da odu na drugu stranu. Židovi su očekivali Mesiju, kralja koji će osigurati narod. Kraljeva je uloga bila da priskrbi narodu kruh i sigurnost. Sigurno su se nakon ovoga događaja kod njegovih učenika pojavile razne predodžbe i očekivanja od Isusa. Probudile su njihove snažne percepcije Mesije. Svjestan toga, on ih šalje da odu jer želi da se njihova očekivanja smire. Pustio ih je da idu sami kako bi se njihove projekcije i želje vratile k istini, k pravom Mesiji.

Isus odlučno odbija političku manipulaciju mesijanstvom, jer nije Mesija onaj koji će pružiti sigurnost samo u ovom životu, nego onaj koji naviješta i donosi mir Kraljevstva Božjega.

Otpustivši narod, on odlazi u goru da se pomoli Ocu. S uzvišenog mjesta ima pogled na lađu i učenike.

Dok se moli Ocu Isus gleda svoje učenike. Oni nisu van njegovoga pogleda.

Doslovno po samom zalasku sunca lađa je na pučini. Učenici se nalaze posred mora, a Isus se nalazi na kopnu. Nalaze se na dva različita područja. Židovi nisu voljeli more. Ono je za njih predstavljalo opasnost, nešto nepoznato, potpuni kaos, izoliranost. Isus je vidio njihovu muku i napor i cjelonoćnu agoniju veslanja. Budući da ih je Isus poslao da idu lađom u Betsaidu, vjerojatno se u njihovim srcima pojavila sumnja i ljutnja. On je ostao na kopnu, a njih poslao u nesigurno. Na put su krenuli oduševljeni Isusom, puni predodžbi i želja, a onda totalni obrat.

Isus je vidio njihovu nevolju i došao u pomoć. Isusov pogled je božanski, on kad gleda donosi mir i rješenje, a kad čovjek gleda božansko djelo trese se pred svetim, a istovremeno se divi jer ne zna otkuda i kako pomoć dođe. No, Bog prilazi tako da hrabri i tješi. Isto kao kad se objavio Mojsiju – grm sav u plamenu, a ipak ne izgara (Izl, 3, 2c). Ne uništava, a pali. Isus im govori: Ja sam, kao nekoć Mojsiju iz gorućeg grma kada mu se Jahve javio vidjevši nevolje svoga naroda.

Cijelu noć su bili u nevolji. Isus im je došao za četvrte noćne straže. U tom razdoblju sigurnost od straže je najmanja jer se bliži zora, a san nadjačava stražu i često nema budnog stražara te nema sigurnosti. U vremenu kada im se činilo da su gotovi, da nema pomoći, iznemogli su, tada dolazi Isus. Nije mu cilj bio da izginu, nego da kroz sve strahove i sumnje prođu te da on svojom prisutnošću otkloni bojazni i rasvijetli sumnje.

Kada je ušao u lađu vjetar se stišao, nije nestao, ali je njegov dolazak donio mir.

Rezultat njegovog ulaska k njima je izlazak straha. On nije Mesija koji osigurava mir na političkom području, nego mir u srcu koji je nužan da bi se postigao mir u svijetu. On ne čini čudo da vraća lađu na kopno nego je došao upravo tu gdje jesu. U njegovoj su ruci zemaljske prostranstva i srca ljudi. On je Bog koji ne teži da ispunja prolazne hirove i želje, nego želi biti kralj u srcu, želi zajedništvo života.

On je isti Bog koji je razdvojio more da Izraelci prođu po suhom i hranio ih manom u pustinji.

On nije Mesija koji oslobađa od života, nego je on život, zajedništvo s njim prisutnost je Kraljevstva Božjega na zemlji. Ono dolazi u meko srce koje ne odbija primiti novost u svoj život, a to je Božja logika ljubavi prema čovjeku. Danas se zapitajmo: Tražim li da Isus uništi protivne vjetrove u mom životu, ili dopuštam ići s njim kroz život tako da on utišava protivštine?