Učio ih kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci. (Mt 7, 29)

Liturgija dana (25. lipnja):

Prvo čitanje:
2Kr 24,8-17
Jojakima i sve sposobne ljude odveo je babilonski kralj u prognanstvo u Babilon.

U one dane: Jojakimu je bilo osamnaest godina kad se zakraljio, i kraljevao je tri mjeseca u Jeruzalemu. Materi mu je bilo ime Nehuštat, kći Elnatana, i bila je iz Jeruzalema. On je činio što je zlo u očima Gospodinovim, sve kao što je činio i njegov otac.
U ono vrijeme krenu ljudstvo babilonskog kralja Nabukodonozora protiv Jeruzalema, i grad je bio opkoljen. Dođe i babilonski kralj Nabukodonozor da napadne grad, dok ga je njegovo ljudstvo opsjedalo. Tada je judejski kralj Jojakim izišao pred babilonskog kralja — on, njegova majka, njegove sluge, njegove vojskovođe i dvorani — a babilonski ga kralj, osme godine svojega kraljevanja, zarobi. On je odnio sve iz riznice Doma Gospodnjega i iz riznica kraljevskog dvora, i razbio je sve zlatne predmete koje je Salomon, kralj Izraela, načinio za Svetište Gospodnje. Tako se ispunila riječ Gospodnja. Odveo je u prognanstvo sav Jeruzalem, sve vojskovođe i sve vrsne ratnike, oko deset tisuća prognanika, sa svim kovačima i bravarima. Jedino je preostao najsiromašniji narod zemlje. Odveo je Jojakima u Babilon; tako isto i kraljevu majku i sve žene kraljeve, njegove dvorane, plemenitaše zemlje, sve ih je odveo iz Jeruzalema u prognanstvo u Babilon. Sve sposobne ljude, njih sedam tisuća na broju; kovače i bravare, tisuću na broju; sve ljude sposobne za boj, sve ih je kralj babilonski odveo u Babilon, u prognanstvo. Babilonski je kralj postavio za kralja mjesto Jojakima njegova strica Mataniju, ali mu je promijenio ime u Sidkija.

Psalam:
79,1-5.8- 9
Zbog slave imena svojega, Gospodine, oslobodi nas!

Bože, pogani, evo, provališe u baštinu tvoju,
tvoj sveti Hram oskvrnuše,
pretvoriše Jeruzalem u ruševine.
Trupla tvojih slugu dadoše za hranu pticama nebeskim,
meso tvojih pobožnika zvijerima zemaljskim.

Krv im ko vodu prolijevahu oko Jeruzalema,
i ne bijaše nekoga da ih pokopa.
Postadosmo sramota susjedima svojim,
podsmijeh i ruglo svima oko nas.
Dokle još, Gospodine? Zar ćeš se svagda srditi?
Zar će ljubomora tvoja poput ognja gorjeti?

Ne spominji se, protiv nas, grijeha otaca;
neka nas pretekne smiloyanje tvoje,
jer smo jadni i nevoljni.

Pomozi nam, Bože, pomoći naša.
Zbog slave imena svojega,
oslobodi nas i otpusti nam grijehe
zbog imena svoga!

Evanđelje:
Mt 7,21-29

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Neće u kraljevstvo nebesko ući
svaki koji mi govori:
‘Gospodine, Gospodine!’,
nego onaj koji vrši volju Oca mojega,
koji je na nebesima.
Mnogi će me u onaj dan pitati:
‘Gospodine, Gospodine!
Nismo li mi u tvoje ime prorokovali,
u tvoje ime đavle izgonili,
u tvoje ime mnoga čudesa činili?’
Tada ću mu kazati:
‘Nikad vas nisam poznavao!
Nosite se od mene,
vi bezakonici!’
Stoga, tko god sluša ove moje riječi
i izvršava ih,
bit će kao mudar čovjek
koji sagradi kuću na stijeni.
Zapljušti kiša,
navale bujice,
duhnu vjetrovi
i sruče se na tu kuću,
ali ona ne pada.
Jer — utemeljena je na stijeni.
Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi,
a ne vrši ih,
bit će kao lud čovjek
koji sagradi kuću na pijesku.
Zapljušti kiša,
navale bujice,
duhnu vjetrovi
i sruče se na tu kuću
i ona se sruši.
I bijaše to ruševina velika.«
Kad Isus završi ove svoje besjede, mnoštvo osta zaneseno njegovim naukom. Ta učio ih kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Luka Žeželj:

Današnje Evanđelje želi nas malo propitati. Želi da ocijenimo kakav to odnos uistinu imamo s Gospodinom.

Isus kaže da neće u kraljevstvo nebesko ući svaki onaj koji mu govori: Gospodine, Gospodine. Što to znači?

Znači da nije dovoljno samo vikati i zazivati Boga onda kada mi treba. Ako tako pristupam vjeri znači da zapravo ne vjerujem. Znači da u trenutku kada imam neki problem igram lutriju. Sve sam pokušao i nije išlo sada ću zazvati Boga pa ako ga ima to će biti rješenje mojih problema. To je ozbiljno kockanje s dušom.

Isus inzistira da odnos s Bogom mora biti čvrst i nepokolebljiv. Moj odnos s Bogom ne smije i ne može ovisiti samo o njegovom ispunjavanju mojih želja. Jer onda kada nije po mojem ja se odvraćam od Boga i idem dalje tražiti nekog drugog tko će mi pružiti ono što ja želim. Takvo razumijevanje Boga vodi samo k lutanju.

Isus naprotiv ističe primjer kuće zazidane na stijeni. Osoba koja ima živ odnos s Bogom neće se od njega udaljiti kada dođu kušnje i nevolje života. Naprotiv takva će osoba opstati baš zbog svoje vjere jer ona mi daje snagu da izdržim ono što me pokušava pobijediti.

Isus ovdje navodi i ine koji su se od njega odvojili, a naglašavaju da su u njegovo ime prorokovali i izgonili đavle. Mislim da u današnje vrijeme možemo vidjeti puno takvih. Mnogo onih koji svoju vjeru temelje samo na emocijama doživljenim na nekim skupovima. I onda kada nestane emocija oni ostaju pogubljeni. Onda kad nestane spektakl ne znaju kamo bi krenuli. Takvi osjećaji su kuća na pijesku.

Oni mi mogu poslužiti da u nekom trenutku osjetim Božju blizinu i da mu se približim, ali ako ostajemo samo na tome brzo ćemo ostati razočarani, jer taj način uvijek želi više, uvijek želi da osjećaj postane jači i intenzivniji i na kraju ta želja mora ostati nezadovoljena.

Čvrsta vjera u Boga znači biti uvjeren da on postoji bez obzira na sve. Znači biti uvjeren da on želi moje dobro i spasenje i kada sam sretan i kada sam tužan. Kada mi stvari idu dobro i kada mi se sve raspada, kada sam ispunjen osjećajima i kada sam prazan.

Svaki je taj trenutak prilika za približavanje Bogu, a najbliži mi je u mojoj svakodnevici.

Najbliži mi je onda kada u skrovitosti svoje sobe želim s njim razgovarati i tražiti njegovu volju za svoj život. I tek kada ga tu budemo tražili pronaći ćemo čvrstu stijenu na koju se možemo osloniti u svim životnim okolnostima.