U Gospodina ja se uzdam, duša se moja u njegovu uzda riječ. (Ps 130, 5)

Liturgija dana (16. listopada):

Prvo čitanje:

Rim 3,21-30a

Čovjek se opravdava vjerom bez djela Zakona.

Braćo! Sada se izvan Zakona očitovala pravednost Božja posvjedočena Zakonom i Prorocima, pravednost Božja po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju. Ne, nema razlike! Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri. Htio je tako očitovati svoju pravednost kojom je u svojoj božanskoj strpljivosti propuštao dotadašnje grijehe; htio je očitovati svoju pravednost u sadašnje vrijeme – da bude pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove.
Gdje je dakle hvastanje? Isključeno je. Po kojem zakonu? Po zakonu djela? Ne, nego po zakonu vjere. Smatramo zaista da se čovjek opravdava vjerom bez djela Zakona. Ili je Bog samo Bog Židova? Nije li i pogana? Da i pogana. Jer jedan je Bog.

Psalam:

130,1-6b

U Gospodina je milosrđe i obilno je u njega otkupljenje.

Iz dubine vapijem tebi, Gospodine:
Gospodine, usliši glas moj!
Neka pazi uho tvoje
na glas moga vapaja!

Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao,
Gospodine, tko će opstati?
Al’ u tebe je praštanje,
da bismo ti služili.

U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.
Duša moja čeka Gospodina
više no zoru straža noćna.

Evanđelje:

Lk 11,47-54

U ono vrijeme: Reče Gospodin: »Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete! Zbog toga i kaza Mudrost Božja: ‘Poslat ću k njima proroke i apostole. Neke će poubijati i prognati – da se od ovog naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta, od krvi Abelove do krvi Zaharije, koji je pogubljen između žrtvenika i svetišta.’ Da, kažem vam, tražit će se od ovoga naraštaja!«
»Jao vama, zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući.«
Kad Isus izađe odande, stadoše pismoznanci i farizeji žestoko na nj navaljivati i postavljati mu mnoga pitanja vrebajući na nj, ne bi li štogod ulovili iz njegovih usta.

Riječ Božju tumači vlč. Vinko Cvijin, župnik župe Uskrsnuće Isusovo – Subotica i pročelnik Tiskovnog ureda Subotičke biskupije za hrvatski jezik

Ovaj odlomak završni je dio Isusova govora upućenog farizejima i zakonoznancima (Lk 11,37–54), poznat kao govor protiv licemjerja i zatvorenosti Bogu. Ovdje Isus razotkriva povijesnu nevoljkost Božjeg naroda da prihvati Božje proroke, te upozorava da će i sam biti odbačen.

Isus otkriva paradoksalnu sliku: potomci onih koji su ubijali proroke sada im grade grobnice – ne iz pokajanja, nego kao lažni pokušaj pobožnosti. Time, kaže Isus, pristaju na djela svojih otaca – jer ih ne osuđuju, nego zapravo nastavljaju isti duh odbacivanja istine.

Zakonoznanci su trebali biti učitelji i vodiči – tumači Božje riječi. No, Isus im predbacuje da su zlorabili svoje znanje, ne ulaze sami u istinu, a drugima zatvaraju vrata. Umjesto da vode ljude k Bogu, postali su prepreka.

Nakon ovih riječi, vjerski vođe počinju aktivno progoniti Isusa, vrebaju ga, pokušavaju ga uhvatiti u riječi. Isus je sada jasno označen kao meta, što je uvod u ono što će se uskoro dogoditi – njegovo uhićenje i smrt.

Draga braćo i sestre, Isus se ne povlači. On stoji pred vjerskim elitama svoga naroda i ne ustručava se reći istinu. Njegove riječi paraju uši onima koji su se navikli na lažne pohvale i pobožne fasade. Ali Bog ne gleda ono što je izvana – on vidi srce.

“Jao vama! Podižete grobnice prorocima koje pobiše vaši oci.” Ne osuđuje Isus gradnju grobnica prorocima, nego duh koji ih gradi. Oni ne dižu spomenike iz poštovanja, nego iz lažne pobožnosti. Istovremeno, ubijaju nove proroke, uključujući Njega samoga. Povijest se ponavlja – jer kada istina zaboli, lakše ju je ušutkati nego poslušati.

A tko su proroci danas?

Prorok nije uvijek onaj tko nosi plašt i viče na trgu. Prorok može biti dijete koje pita: „Zašto lažemo?“ Starica koja kaže: „Bog mi je dovoljan.“ Ili mladić koji usprkos podsmijehu kaže: „Ja vjerujem.“ Ali kao i u Isusovo vrijeme – proroci su i danas često odbačeni. Ismijani. Ušutkani. Jer istina uznemiruje, a mi često radije živimo u sigurnoj laži.

Isus zakonoznancima upućuje možda najtežu optužbu: „Uzeli ste ključ spoznaje, ali ni sami ne ulazite, a drugima ne date.“ To je tragedija svakog vjerskog vođe koji ne živi ono što propovijeda. Koji koristi vjeru kao oružje kontrole, a ne kao dar slobode i ljubavi.

Braćo i sestre, Isus zna da će ga ove riječi koštati. Zna da ga čekaju osude, spletke, križ. Ali on ne odustaje. Jer ljubav ne šuti pred laži. Ljubav uvijek govori istinu – ne da bi povrijedila, nego da bi oslobodila. I mi smo danas pozvani biti proroci – ne spektakularnim riječima, nego hrabrošću istine.

Biti oni koji neće šutjeti kad se gazi pravda, kad se vjera svodi na formu, kad se Bog stavlja u ladicu tradicije, a srce ostaje prazno. Zato: ne boj se biti prorok. Možda ćeš biti neshvaćen, možda odbijen. Ali bit ćeš blizu Isusa – i to je najveća čast.

Jer istina, premda progonjena – nikad nije poražena.

Amen.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastora