Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik. (Lk 14, 33)

Liturgija dana (5. studenog):

Prvo čitanje:

Rim 13,8-10

Ispunjenje Zakona jest ljubav.

Braćo! Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. Uistinu: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! i ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina dakle Zakona jest ljubav.

Psalam:

112,1-2.4-5.9

Dobro je čovjeku koji je milostiv i daje u zajam.

Blago čovjeku koji se boji Gospodina
i koji uživa u naredbama njegovim:
moćno će mu biti na zemlji potomstvo,
na pravednu će pokoljenju počivati blagoslov.

Čestitima sviće ko svjetlost u tami:
milostiv, milosrdan i pravedan Gospodin.
Dobro je čovjeku koji je milostiv i daje u zajam,
koji poslove svoje obavlja pravedno.

On rasipno dijeli, daje sirotinji:
pravednost njegova ostaje dovijeka,
njegovo će se čelo slavno uzdići.

Evanđelje:

Lk 14,25-33

U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!«
»Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi, pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.«
»Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Ivica Cujzek, predstojnik Ureda za pastoral duhovnih zvanja i ministranata Varaždinske biskupije, župnik župe sv. Fabijana i Sebastijana u Varaždinu i dekan Zapadnovaraždinskog dekanata:

Iz Isusove reakcije možemo iščitati da je nasljedovanje mnoštva bilo površno i neodlučno. Naše doba obiluje takvim pristupom životu „na probu“. Ali Isus čovjeka spušta u realnost. Govori da život nije pokušaj. Koliki su ljudi nesretni jer žive na probu. Probamo živjeti zajedno, probamo se vjenčati, probamo studirati, probamo biti vjerni i dosljedni… Probanje života uvijek završava razočaranjem jer već unaprijed podrazumijeva odustajanje čim život stisne i ne ide sve po planu.

Ozbiljne je riječi – da ne mogu biti njegovi učenici – Isus uputio onima koji su probali putovati s njim. Jer su odbijali križ.

Naviknut da mu sve bude podređeno, čovjek bi htio da mu i križ bude istesan točno po njegovoj zamisli.

Da mu bude komotan, ne prevelik, da mu dobro stoji, ne steže. Da se nosi bez žuljeva i voli bez muke. Da nema mrlje od krvi i znoja. I takvi križevi postoje, ali to su križevi bez Isusa, a to je najgora muka koja čovjeka može snaći.

Nositi križ, trpjeti, sam – bez Boga. Što to znači, konkretno, križ bez Isusa? To su škole u kojima ima stručnjaka, a nema odgojitelja. To su obitelji u kojima ima prijatelja, a nema roditelja. Brakovi u kojima ima velikih želja, a nema požrtvovnosti. To su karijere u kojima ima luksuznih zgrada, a nema u njima čovjeka. To je društvo u kojemu ima humanizma, ali nema ljubavi, svijet u kojemu se govori se o općeljudskim vrijednostima, a ne želi priznati da su to kršćanske, da su to vrijednosti Isusa Krista.

To su i župne zajednice u kojima svega ima, samo ne zajedništva, govori se o ljubavi, a nema susreta, bježi se na pobožnosti nakon kojih se od Boga bježi da bi se udarilo po bližnjima. To su i pojedinci, naizgled Bogu najbliži, u kojima nema kulture ni odgovornosti, a kamoli svetosti. To su sve licemjerne stvarnosti u kojima ima križa, ali nema Isusa.

Križ je ponajprije istina i poštenje.

To su priče, to je pomodarstvo. A križ nije priča. Križ se ne mijenja s promjenama mode. Križ je ponajprije istina i poštenje. Nositi svoj križ znači svoje poslanje vršiti pošteno, istinito, odlučno i dosljedno. Vršiti ga s ljubavlju. Poput Isusa svoj križ zavoljeti.

Naš je svijet lijepo i dobro mjesto koje je vrijedno borbe jer ga volimo. Ljudi oko nas vrijedni su borbe jer ih volimo. Pitat ćete gdje se to može vidjeti, gdje se to može doživjeti? Gospodin je na to pitanje pokazao svoje rane nastale pri razapinjanju.

Što može čovjek danas pokazati?

Gdje se može vidjeti njegova istina? U žuljevima na rukama i koljenima. U pohabanosti cipela. Anonimnosti dobročinstava. U vjernosti u najbolnijim iskustvima. Postoje takvi ljudi, oni koji Isusa ne skidaju s križa, nego su spremni s njime padati na koljena i razapeto, strpljivo čekati.

Ne primijetimo ih uvijek jer nisu upadljivi, no njima to nije ni potrebno. Oni ne žele biti poznati ni hvaljeni. Oni su poput krajputaša. Ne opazimo ih svaki put, ali znamo da su uvijek tu. Ne smeta im što ih se svaki put ne pozdravi, ni što se kamenje na njih baca, neće ih slomiti ni pogrde i ruganja jer znaju da nisu pozvani biti popularni, nego vjerni.

Hvala Bogu što takve ljude u naše sredine šalje jer po njihovoj dobroti osjećamo da nas voli i da mu je stalo!

Možemo svoje vrijeme trošiti na žaljenje što nema više takvih ljudi, ali možemo, umjesto žaljenja, posvetiti svoje vrijeme i snage da postanemo i mi jedni od njih, a to znači uzeti svoj križ i poći za Isusom. Samo moramo znati da se to ne može površno probati. To se mora čvrsto odlučiti i ustrajno, vjerno i požrtvovno u svim okolnostima, koje su prečke naših križeva, živjeti. To su koraci koji za sobom ostavljaju tragove nade i ljubavi.