Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju? (Mk 4, 41)

Liturgija dana (31. siječnja):

Prvo čitanje:
2Sam 12,1-7a.10-17
Sagriješio sam protiv Gospodina!

U one dane: Gospodin posla proroka Natana k Davidu. On uđe k njemu i reče mu:
»U nekom gradu živjela dva čovjeka, jedan bogat, a drugi siromašan. Bogati imaše ovaca i goveda u obilju.«
»A siromah nemaše ništa osim jedne jedine ovčice koju bijaše kupio. Hranio ju je, i ona je rasla kraj njega i s njegovom djecom; jela je od njegova zalogaja, pila iz njegove čaše; spavala je na njegovu krilu: bila mu je kao kći. I dođe putnik k bogatom čovjeku, a njemu bilo žao uzeti od svojih ovaca ili goveda da zgotovi gostu koji mu je došao. On ukrade ovčicu siromaha i zgotovi je za svog pohodnika.«
Tada David planu žestokim gnjevom na toga čovjeka i reče Natanu: »Tako mi živoga Gospoda, smrt je zaslužio čovjek koji je to učinio! Četverostruko će naknaditi ovcu zato što je učinio to djelo i što nije znao milosrđa!«
Tada Natan reče Davidu: »Ti si taj čovjek! Ovako govori Gospodin, Bog Izraelov: ‘Zato se neće nikada više okrenuti mač od tvoga doma, jer si me prezreo i jer si uzeo ženu Urije Hetita da ti bude žena.’ Ovako govori Gospodin: ‘Evo ja ću podići na te zlo iz tvoga doma. Uzet ću tvoje žene ispred tvojih očiju i dat ću ih bližnjemu, koji će spavati s tvojim ženama na vidiku ovome suncu. Ti si doduše radio tajno, ali ja ću ovu prijetnju izvršiti pred svim Izraelom i pred ovim suncem!’«
Tada David reče Natanu: »Sagriješio sam protiv Gospodina!« A Natan odvrati Davidu: »Gospodin ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti. Ali jer si tim djelom prezreo Gospodina, neminovno će umrijeti dijete koje ti se rodilo!«
Potom Natan ode kući.
A Gospodin udari dijete koje je Urijina žena rodila Davidu, i ono se teško razbolje. David se molitvom obrati Bogu za dijete: postio je, vraćao se kući i ležao preko noći na goloj zemlji, pokriven vrećom. A starješine njegova doma stajahu oko njega da ga podignu sa zemlje, ali on ne htjede i ne okusi s njima nikakva jela.

Psalam:
51,12-17
Čisto srce stvori mi, Bože!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
Učit ću bezakonike tvojim stazama,
i grešnici tebi će se obraćati.

Oslobodi me od krvi prolivene,
Bože, Bože spasitelju moj!
Nek mi jezik kliče pravednosti tvojoj!
Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

Evanđelje:
Mk 4,35-41

U onaj dan uvečer reče Isus svojim učenicima: »Prijeđimo prijeko!« Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe.
Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: »Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?« On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: »Utihni! Umukni!« I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: »Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Josip Đurin, prefekt u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu:

Dragi slušatelji, hvaljen Isus i Marija!

Današnje evanđelje opisuje iskustvo Isusovih učenika u oluji na moru. Lađu s kojom su putovali Isus i učenici pratile su i druge lađe. Ribari koji su vješti moru kad ih za vrijeme ribarenja zadesi oluja, nekako se snađu. Tog puta kao da nije bilo izlaza. Prijetila je pogibelj da se svi nađu u valovima mora i da se potope. Učenici se ponašaju kao i drugi ljudi u svim vremenima kad ih snađe nevolja. Oni se uzdaju da ih samo Bog može osloboditi.

Isus je od umora u lađici zaspao, a lađe su išle prema drugoj obali. Tada se na vodu obori silan vjetar koji je more uzburkao i uznemirio u tolikoj mjeri da su učenici osjetili smrtnu opasnost. Podigli su se strašni valovi, koji su mogli svaki čas njihove lađe potopiti. Učenici prestrašeni bude svoga Učitelja govoreći: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ Tada Isus podigne svoje ruke i zapovijedi vjetru i moru. I smiri se vjetar i more, i nasta velika tišina. Kad je nastala tišina, apostoli su zadivljeni promatrali svog božanskog Učitelja i osjećali su njegovu neizmjernu moć i snagu.

Sasvim je prirodno da se čovjek u pogibelji prestraši, ali vjera mora biti snaga koja će držati da se ne padne u očaj. Isus zahtjeva vjeru koja nadživljava i najveće opasnosti. Vjera koju Isus traži od apostola, ali i od nas današnjih vjernika, ne znači toliko pouzdanje u njegovu vidljivu spasiteljsku moć, koliko uvjerenje da je on vazda s nama kako u životu tako i u smrti nerazdvojivo. Možemo gubiti tlo pod nogama i tonuti, beznadno i očajno u more.

Tu nam vrlo lako dođu vode do grla i prijete nam uništenjem. To su bolna razočaranja, životni neuspjesi, silne nepravde što ih nevini moraju podnositi i mnogi brojni drugi uzroci mogu nas dovesti do potpune klonulosti duha. Tada nemamo više ni zašto volju. Još je teže ako smo sami i nikoga nemamo koji bi nam pružili prijateljsku ruku da nas izvuče i spasi. Velika je milost za nas ako u takvom stanju ne zaboravimo na Boga.

Uspijemo li zadnjim silama svoje nade zavapiti Isusu, spasit ćemo se. On će nam pružiti ruku i izvući nas na sigurno mjesto. Bog nam je najbliži upravo onda kad mislimo da nam je najdalje. Moramo izaći iz svoje sigurnosti. Vjera u Isusa Krista držat će nas iznad svih valova života. U svim burama i olujama koje god nas budu zahvatile Isusova će nas ruka opet prihvatiti i odvesti u lađicu sigurnosti spasenja. Pouzdanjem u Boga postat ćemo pravi gospodari svih životnih situacija i nikakvo nas zlo neće u takvoj mjeri snaći da bismo izgubili tlo pod nogama.

Isusu je stalo do nas. Sve je s nama podijelio. Postao je čovjek da mu ništa naše ne bude strano ni daleko. Mi ni u jednoj oluji života nismo sami. On je tu. Isus bi želio da i mi s njim naučimo sve dijeliti kao što je on nama sve darovao. Htio bi da mu vjerujemo, da mu darujemo svoje bure i oluje, svoje strahove i nesigurnosti, svoju paniku i krizu. Želi da mu dadnemo svaki trenutak života, sve nakane i sve putove.

A on nama zauzvrat daje svoj mir. I, kad imamo taj mir, on se jednostavno širi oko nas, na sve situacije, na svako nevrijeme, na nemirne ljude oko nas. Isus nam daje svoju sigurnost, daje nam svoju ukorijenjenost u Oca, daje nam sebe. Povjerujmo da je Isusu stalo do nas, do naše sigurnosti i mira, do našeg života. Oluja zna biti teška. Valovi znaju opasno prijetiti. Ali, Isus je tu s nama i za nas. Povjerujmo u to i obnovimo svoju vjeru u Isusovu prisutnost u našemu životu.