Svi su izvori moji u tebi! (Ps 87, 7)

Liturgija dana (30. rujna):

Prvo čitanje:

Zah 8,20-23

Doći će mnogi narodi tražiti Gospodina u Jeruzalemu.

Ovako govori Gospodin nad Vojskama: Još će dolaziti narodi i stanovnici mnogih gradova. Stanovnici jednoga grada ići će u drugi govoreći: Hajde da idemo moliti lice Gospodnje i tražiti Gospodina nad Vojskama! Ići ću i ja! I doći će mnogi puci i moćni će narodi tražiti Gospodina nad Vojskama u Jeruzalemu i moliti lice Gospodnje.
Ovako govori Gospodin nad Vojskama: U one će dane deset ljudi od naroda svih jezika hvatati jednog Židova za skut govoreći: Idemo s vama, jer čusmo da je s vama Bog.

Psalam:

87,1-7

Bog je s nama!

Zdanje svoje na svetim gorama
ljubi Gospodin;
draža su mu vrata sionska
nego svi šatori Jakovljevi.
Divote se govore o tebi,
grade Božji!

»Evo, Rahab i Babilon brojit ću
k onima što me štuju;
Filisteja i Tir i narod etiopski –
i oni su rođeni ondje.«
O Sionu se govori:
»Ovaj i onaj u njemu je rođen!
Svevišnji ga utemelji!«

Gospodin će zapisati u knjigu naroda:
»Ovi su rođeni ondje.«
I pjevat će igrajući kolo:
»Svi su izvori moji u tebi!«

Evanđelje:

Lk 9,51-56

Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu.
I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijsko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospodine hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Danijel Katačić, župnik u Đurđinu i dekan:

»Gospodine hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« Koliko puta smo draga braćo i sestre bili u prilici izgovoriti ovu ili sličnu rečenicu? Koliko često u našem narodu, osobito u pojedinim krajevima, možemo čuti kletve? Roditelji kunu djecu, djeca kunu roditelje, ljudi žele zlo jedni drugima. I sve to bez razmišljanja o težini i posljedicama tog čina.

Gospodin Isus je na putu prema Jeruzalemu, prolazi kroz Samariju, kroz kraj poznat po svojoj gostoljubivosti, no ondje ga ne primaju. On mirno nastavlja dalje, dok se učenici žele osvetiti. Vidjeli su da Isus čini čudesa, te su očito u svojim mozganjima zaključili, ne poznajući do kraja Isusa, kako on može iskoristiti tu svoju “moć” i za činjenje zla, za osvetu.

Međutim, dobro znamo da Isus ljubi svakog čovjeka i onog koji mu želi dobro, koji ide za njim i sluša njegovu riječ, ali isto tako i onog koji ga odbija i ne želi ga u svojoj blizini. Na jednom mjestu Isus nas poziva da ljubimo svoje neprijatelje, a ne da ih progonimo ili kunemo. Ako želimo biti pravi Isusovi učenici moramo ljubiti jedni druge, moramo ljubiti i one koji nas ne ljube. Nije rješenje u tome da se osvetimo i želimo zlo drugima, jer time pokazujemo da nismo ništa bolji od takvih. Takve možemo pobijediti samo ako ih ljubimo. Upravo je to Isus učinio u današnjem evanđelju. On nastavlja dalje, nije bučio, nije se svađao, raspravljao ili objašnjavao. Svojom je šutnjom zasigurno dao puno jače i snažnije svjedočanstvo. Moguće da su neki od mještana vidjevši Isusov primjer preispitali svoju savjest i prikladnost svog negostoljubivog ponašanja.

Da bi smo mogli biti Kristovi, moramo Krista poznavati, a najbolje ga upoznajemo čitajući Sveto pismo. U Svetom pismu sadržan je primjer Isusova života koji bi smo trebali preslikati na svoj život. Današnji svečar sveti Jeronim rekao je da je nepoznavanje Pisma nepoznavanje Krista. To je istina, ako se ne družimo sa tekstom Svetog pisma nećemo znati kako oponašati Krista, nećemo znati ljubiti poput njega, a to znači da ćemo ostati na razini onih koji proklinju i kunu. No Isus nas poziva da ljubimo. Činimo tako. Amen.