Što hoćeš da ti učinim? Gospodine, da progledam. (Lk 18, 41)

Liturgija dana (17. studenog):

Prvo čitanje:

1Mak 1,10-15.41-43.54-57.62-64

Strašan gnjev bijaše nad Izraelom.

U one dane: Dođe grešni izdanak Antioh Epifan, sin kralja Antioha, koji bijaše talac u Rimu. On se zakralji godine sto trideset i sedme kraljevstva grčkoga. U one dane nađoše se u Izraelu ljudi opaki koji stadoše uvjeravati mnoge: »Hajde da sklopimo savez s narodima, svojim susjedima, jer otkako se od njih odijelismo, snađoše nas mnoga zla.« I mnogima se to svidjelo.
Štoviše, požuriše se neki od naroda i odoše kralju, koji im dopusti da se povedu za poganskim običajima. I sagradiše u Jeruzalemu borilište, kako to običavaju pogani, prepraviše svoje obrezanje i otpadoše od svetog Saveza. Ujarmiše se s poganima i prodaše se da čine zlo.
I napisa kralj proglas svemu svom kraljevstvu da svi moraju postati jedan narod i svaki mora ostaviti svoje običaje. I svi se narodi pokoriše kraljevoj naredbi. I mnogi Izraelci prihvatiše njegovo bogoštovlje i počeše žrtvovati idolima i ne svetkovati subotu.
Petnaestoga dana mjeseca Kisleva, godine sto četrdeset i pete, sagradio je kralj na oltaru za žrtve paljenice Grozotu pustoši. I u susjednim judejskim gradovima podigoše žrtvenike. I palili su tamjan na vratima kuća i po trgovima. A u koga nađoše knjige Zakona, razderaše ih i baciše u vatru. Ako bi otkrili da tko čuva svitak knjige Saveza ili da pristaje uza Zakon, po kraljevoj je odluci bio ubijen.
Uza sve to, mnogi od Izraela ostadoše postojani i pokazaše se hrabri, te nisu jeli od nečistih jela. Radije su išli u smrt nego da se onečiste hranom ili da oskvrnu sveti Savez. I tako su umirali.
Uistinu, strašan gnjev bijaše nad Izraelom.

Psalam:

119,53.61.134.150.155.158

Poživi me, Gospodine, i čuvat ću zapovijedi tvoje!

Bijes me hvata zbog grešnika
koji tvoj Zakon napuštaju.

Opletoše me užeta grešnikâ,
ali tvoga Zakona ja ne zaboravljam.

Izbavi me od nasilja ljudskog,
i naredbe tvoje ja ću čuvati.

Primiču se koji me podlo progone,
daleko su oni od Zakona tvojega.

Daleko je spasenje od grešnikâ
jer za pravila tvoja ne mare.

Otpadnike vidjeh, i zgadiše mi se,
jer tvojih riječi ne čuvaju.

Evanđelje:

Lk 18,35-43

Kad se Isus približavao Jerihonu, neki slijepac sjedio kraj puta i prosio. Čuvši gdje mnoštvo prolazi, raspitivao se što je to. Rekoše mu: »Isus Nazarećanin prolazi.« Tada povika: »Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se.« Oni ga sprijeda ušutkivali, ali on je još jače vikao: »Sine Davidov, smiluj mi se!«
Isus se zaustavi i zapovjedi da ga dovedu k njemu. Kad se on približi, upita ga: »Što hoćeš da ti učinim?« A on će: »Gospodine, da progledam.« Isus će mu: »Progledaj! Vjera te tvoja spasila.« I umah progleda i uputi se za njim slaveći Boga. I sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači preč. Janko Lulić, kancelar Sisačke biskupije:

Danas započinjemo još jedan novi, radni tjedan koji pred nas stavlja različite aktivnosti i izazove. Dobro znademo kako ne možemo nikada do kraja isplanirati svaki trenutak, kako se često moramo snalaziti u neplaniranim okolnostima, a za koje na kraju shvatimo da su rezultirale i boljim ishodom od onoga što smo mi pokušali domisliti.

Vjerujemo da ipak i dalje stranice naših života brižljivo ispisuje ruka našeg Gospodina, koji nam svakodnevno pruža priliku da bude naš životni suputnik. Zato i ovoga jutra dopustimo da nas po svojoj riječi ohrabri i osnaži, da nas oslobodi od zarobljenosti osjećaja i napasti da sve pokušavamo kontrolirati i držati grčevito u svojim rukama. Smireno i opušteno prepustimo Gospodinu svaki trenutak današnjeg dana.

U današnjem evanđeoskom odlomku slušamo kako se Isus približavao gradu Jerihonu, te ga je pratilo silno mnoštvo.

U tom mnoštvu nalazio se i jedan slijepac, koji je morao priupitati okupljene što se to događa u njegovoj blizini. Okupljeni mu na to odgovaraju: Isus Nazarećanin prolazi. Samo te riječi bile su dovoljne da slijepac, kako ističe evanđelist Luka, vikne: Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se. Iako ga je okupljeno mnoštvo nastojalo utišati, on se nije dao smesti, već nastavlja glasnije vikati: Sine Davidov, smiluj mi se. Isus je čuo njegovo vikanje i odlučio se zaustaviti, poslušati ga. Naš Gospodin zaustavlja se svaki puta kada k njemu vapimo, jer vjera raste iz vapaja, molitvenog vapaja Gospodinu da se zaustavi u našem životu i izliječi naše sljepoće. U slijepcu vrlo lako možemo prepoznati svakoga od nas. Evanđelist mu ne navodi ime, te se baš zato svatko od nas može u njemu prepoznati. Prepoznajemo se prije svega u tom strahu da nas Gospodin neće čuti, da će samo proći pored nas, da ćemo i dalje ostati u vlastitim duhovnim sljepoćama.

Ohrabrujuće je znati da se Gospodin želi danas zaustaviti i u tvojem i u mojem životu.

No, iz iskustva ovoga slijepca učimo kako iskreni vapaj za smilovanjem uvijek zaustavlja Gospodina. To je vapaj kojim priznajemo da i unatoč svim svojim sljepoćama, ne prestajemo ljubiti i tražiti Gospodina da Njegovo svjetlo obasjava naše tmine. Nadalje, slijepac nas uči i kako životne okolnosti nikada nisu prepreke preko kojih ne bismo mogli prijeći, ako se iskreno želimo susresti s Isusom. Slušamo kako slijepca njegova okolina želi ušutkati, ali on ne odustaje od vapaja za Kristom.

Možda su i nama životne okolnosti postale izgovor kako se ne bi morali susresti s Gospodinom, jer taj susret nužno nas dovodi do promjene, ali nikada onakve kakvu mi priželjkujemo, već kakvu Gospodin želi. Poznato nam je koliko se teško odričemo pojedinih navika u kojima smo već svoju sljepoću proglasili kao sasvim normalno stanje, jer se ne želimo suočiti sa zahtjevnošću promjene koju Isus donosi u naš život.

Zato ovoga jutra molimo da nam Gospodin podari odvažnost i odlučnost, da ne odgađamo susret s Njime, jer nam On jasno pokazuje da kada god zavapimo Njemu, on će se zaustaviti i priupitati nas:

Što hoćeš da ti učinim?

Isus nikada nije pasivni promatrač naših života, zato i mi ne smijemo dopustiti da za nas život ostane puko statiranje u kojem se prepuštamo besplodnim jadikovanjima i uvjeravamo i sebe i druge kako se ništa promijeniti ne može. Zanimljivo je primijetiti kako evanđelist Luka na početku evanđeoskog teksta piše kako Isusa slijedi MNOŠTVO, a u trenutku kada je slijepac progledao i bio ozdravljen, piše kako je sav NAROD podao hvalu Bogu. Nije Isus izliječio samo slijepca, već i mnoštvo drugih slijepaca koji su i pored zdravih očiju zaboravili vapiti, moliti Isusa da se zaustavi u njihovu životu i da im se smiluje. Tako i okupljeni od bezlične mase, postaju narod koji podaje hvalu Bogu, koji za Bogom vapi i koji Ga nasljeduje.

Ohrabrujuće je znati da se Gospodin želi danas zaustaviti i u tvojem i u mojem životu, kako nismo prepušteni vlastitim tminama, već nam želi dati novi pogled, nove oči koje će uvijek jasno moći vidjeti u svakom trenutku Njegovu prisutnost.

I ne zaboravimo da u onom trenutku kada dopustimo da Gospodin izliječi naše sljepoće, pruža se prilika da i drugi prepoznaju svoju tamu te da i sami osjete kako Gospodin želi zastati i u njihovom životu.