Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno! (Lk 19, 10)

Liturgija dana (18. studenog):

Prvo čitanje:

2Mak 6,18-31

Ostavit ću plemenit primjer kako se za zakone valja velikodušno izložiti smrti.

U one dane: Eleazara, jednog od prvaka među pismoznancima, čovjeka već poodmakle dobi ali otmjene vanjštine, nagovarali su, silom mu otvarajući usta, da jede svinjetinu. Ali je on više volio slavnu smrt nego sramotan život, pa sam dragovoljno pristupi mučilištu. Ali prije ispljunu ono što mu je bilo u ustima, kako treba da postupi svaki onaj koji se odlučno čuva onoga što nije dopušteno okusiti ni po cijenu ljubavi prema životu. Oni koji su predsjedavali tome bezbožnom obrednom obroku, kako su odavna poznavali tog čovjeka, uzeše ga nasamo nagovarati da sa sobom donese mesa koje smije uživati i koje je sam pripravio. Neka se samo pretvara da po kraljevoj zapovijedi jede od žrtvenog mesa. Učini li tako, izbavit će se od smrti njihovim čovjekoljubljem na koje ih obvezuje staro prijateljstvo. Ali on stvori plemenitu odluku, dostojnu svoje dobi i ugleda svoje časne starosti i sijede glave, i besprijekorna života sve od djetinjstva, a još većma dostojnu svetih zakona koje je postavio sam Bog: bez oklijevanja izjavi neka ga samo pošalju u Podzemlje. »Ne dolikuje našoj dobi pretvarati se, pa da mnogi mladići pomisle kako je Eleazar sa devedeset godina prešao na tuđinske običaje. Zbog mog pretvaranja da spasim ono malo prolaznog života, mogli bi i sami zastraniti, a ja bih tako na svoju starost navukao ljagu i sramotu. Jer, sve kad bih sada i umaknuo ljudskoj kazni, ni živ ni mrtav neću izbjeći rukama Svemogućega. A sada, junački se odričući života, pokazat ću se dostojnim svoje starosti i mladićima ostaviti plemenit primjer kako se za časne i svete zakone valja spremno i velikodušno izložiti smrti.«
Nakon tih riječi odmah pristupi mučilištu. Oni koji su ga vodili, promijeniše dotadašnju naklonost u mržnju: njegove riječi činile im se ludošću. Kad je već pod udarcima umirao, uzdahnu i reče: »Gospodin, koji posjeduje sveto znanje, dobro zna da sam se mogao izbaviti od smrti, ali da na svom tijelu podnosim teške muke bičevanja, jer u duši radosno sve to podnosim u strahopoštovanju prema njemu.« I tako je on preminuo i svojom smrću ostavio, ne samo mladeži nego i većini naroda, primjer hrabrosti i spomenik kreposti.

Psalam:

 3,2-7

Gospodin me podržava.

Gospodine, koliko je tlačitelja mojih,
koliki se podižu na me!
Mnogi su što o meni zbore:
»Nema mu spasenja u Bogu!«

Ti si ipak štit moj, Gospodine;
slavo moja, ti mi glavu podižeš.
Iza sveg glasa Gospodinu zavapih,
i on me usliša sa svete gore svoje.

Sad mogu leć i usnuti,
i onda se probuditi, jer me Gospodin drži.
Ne bojim se tisuća ljudi
što me opsjedaju dušmanski.

Evanđelje:

Lk 19,1-10

U ono vrijeme: Uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakeja. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska rasta. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači preč. Janko Lulić, kancelar Sisačke biskupije:

Vjerujem kako je svatko od nas u svome životu proživio jednu ili više situacija iza kojih smo rekli kako se u svoju svakodnevicu više ne možemo vratiti isti. Pojedine životne okolnosti jednostavno su nas natjerale da promijenimo razmišljanja, navike, možda životnu ili radnu sredinu.

Naravno, niti tada promjena nije došla preko noći, možda su trebale i godine kako bi ta promjena stvarno zaživjela, ali ostali smo čvrsti u odluci, u želji da se više ne vraćamo na staro, već proživljeno, na nešto što nas je možda dugo vremena i sputavalo na našem životnom putu. U svaku promjenu potrebno je uložiti određeni trud, napor i odricanje, jer u protivnom sve ostaje samo na pukoj želji koja kasnije ne može uroditi plodom, te s vremenom i nestaje. Potrebno je poduzeti konkretan korak koji će nam pomoći da strpljivo i odvažno provedemo odluku koju smo donijeli.

Tako i danas, u evanđeoskom odlomku, slušamo dobro nam poznati tekst o Zakeju koji zbog, kako kaže evanđelist, niska rasta odlučuje popeti se na smokvu kako bi vidio Isusa koji je upravo ulazio u Jerihon. Za razliku od slijepca koji je vapio za Isusom, evanđelje nam ne bilježi da je Zakej išta govorio u trenutku kada je Isus prolazio, već nam samo ostaje zabilježeno kako je Isus, i to prvi, pogledao prema smokvi i Zakeju rekao da žurno siđe.

Iako je Zakej poduzimao određene korake, ali prva konkretnija inicijativa dolazi od Isusa.

Često upadamo u napast misleći da smo svojim snaga postigli nešto u životu, da je naš uspjeh plod isključivo našeg truda i rada, kao da zaboravljamo one Pavlove riječi:

Što imaš da nisi primio? (1 Kor 4, 7)

Zato je upravo potrebno sići, spustiti se sa smokve. Spustiti se sa različitih uzvišica naših egoizama, oholosti, taština, sebeljublja i samohvala. Isus poziva Zakeja da siđe jer se i sam Isus nalazi dolje, na tlu. Evanđelist bilježi kako je Zakej bio niska rasta. Nizak tjelesni rast svakako nije primaran u ovom susretu, koliko nizak rast Zakejeve nutrine. Isus poziva Zakeja da siđe, da se u susretu s Njim oslobodi svih, da tako kažemo, „niskosti“ kojima je do tada bio opterećen njegov život.

Ono što donosi promjenu u Zakejev život jest njegova poslušnost Isusovom glasu.

Kako se žurno uspeo na smokvu, tako je još žurnije sišao s nje i sav radostan primio Krista u svoju kuću, a što je još važnije, i u svoj život. Zakej je dobro shvatio da Isusu nisu bili potrebni oni koji će mu se diviti, već oni koje će ga nasljedovati, svakodnevno, ponizno, ustrajno, korak po korak, dan po dan, čvrsto s nogama na tlu.

Zakej ne juri ispred Krista, već se stavlja po strani, kao ponizni učenik i prima Krista, prima Njegove riječi koje mu pomažu da ne samo donese, već i ispuni svoju odluku: „Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.“

Promjena i u našem životu je uvijek moguća, ali samo pod uvjetom da se ne penjemo po različitim smokvama naših mišljenja o vlastitoj važnosti i posebnosti, već ako se ponizno spuštamo do Gospodina, jer On je upravo tamo.

Došao je među nas i sam želeći biti niska rasta postaviš nam u svemu sličan osim u grijehu. Zato Vam želim da u današnjem danu osjetite onu istu radost koju je osjetio i Zakej, radost jer ga je Gospodin pohodio u njegovu domu, a još važnije u njegovu srcu u kojemu se dogodila stvarna promjena.

Zakej donosi i provodi odluku koja je zasigurno od njega tražila određeno odricanje (vjerojatno mu je nakon toga bio narušen društveni status), ali je zato čuo riječi koje imaju neprolaznu vrijednost u njegovu životu, a koje neka i nama budu ohrabrenje u trenucima čvrstih odluka da i sami Krista primimo još više u svoj životu:

Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno.