Radosti vaše nitko vam oteti neće! (Iv 16, 22)

Liturgija dana (15. svibnja):

Prvo čitanje:
Dj 18,9-18
Mnogo je naroda mojega u ovome gradu.

Kad je Pavao bio u Korintu, reče mu Gospodin jedne noći u viđenju: »Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati!« Ta ja sam s tobom i nitko se neće usuditi da ti naudi. Jer mnogo je naroda mojega u ovome gradu.« Tako se zadrža godinu i šest mjeseci naučavajući među njima riječ Božju.
Ali dok je Galion bio prokonzul Ahaje, navališe Židovi jednodušno na Pavla, dovukoše ga u sudnicu i rekoše: »Ovaj potiče ljude da protiv zakona štuju Boga.« Pavao samo što nije zaustio kadli Galion reče Židovima: »Da je posrijedi zločin kakav ili nedjelo opako, saslušao bih vas, Židovi, kako je pravo; je li pak raspra o riječi i imenima i nekom vašem zakonu, proviđajte sami; u tome ja ne želim biti sudac.« I otpremi ih iz sudnice. A oni svi pograbiše nadstojnika sinagoge Sostena i stadoše ga šibati pred sudnicom. Galion nije za to ništa mario.
Pavao osta još podosta vremena, a onda se oprosti s braćom pa pošto se u Kenhreji ošiša jer imaše zavjet, zaplovi prema Siriji, a s njime i Priscila i Akvila.

Psalam:
47,2-7
Gospodin je kralj nad zemljom svom.

Narodi svi, plješćite rukama,
kličite Bogu glasom radosnim.
Jer Gospodin je to — svevišnji, strašan,
kralj velik nad zemljom svom.

Narode je nama podložio,
pogane stavio pod noge naše,
baštinu nam odabrao —
ponos Jakova, svoga ljubimca.

Uzlazi Bog uz klicanje,
Gospodin uza zvuke trublje.
Pjevajte Bogu, pjevajte,
pjevajte kralju našemu, pjevajte!

Evanđelje:
Iv 16,20-23a

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Zaista, zaista, kažem vam:
vi ćete plakati i jaukati,
a svijet će se veseliti.
Vi ćete se žalostiti,
ali žalost će se vaša okrenuti u radost.
Žena kad rađa, žalosna je
jer je došao njezin čas;
ali kad rodi djetešce,
ne spominje se više muke
od radosti što se čovjek rodio na svijet.
Tako dakle i vi:
sad ste u žalosti,
no ja ću vas opet vidjeti;
i srce će vam se radovati
i radosti vaše nitko vam oteti neće.
U onaj me dan nećete ništa više pitati.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Leonardo Šardi:

Prije svoje muke i smrti, Gospodin Isus daje posljednje upute apostolima i priprema ih za događaje koji će se uskoro zbiti.

Nakon jučerašnje svetkovine Uzašašća možemo, vjerujem, poistovjetiti se sa žalošću Isusovih učenika koji su trebali prihvatiti da je došao trenutak rastanka – dok Gospodin ponovno ne dođe na zemlju, o svojem drugom dolasku.

Na početku današnjeg Evanđelja Gospodin ponajprije govori o događaju Velikoga petka, kad se svijet raduje Njegovoj smrti jer je u zabludi.

Svijet misli da su ubili bogohulnika, a učenici se nalaze u strahu, plaču i jauku, odnosno teškoj boli, neizvjesnosti, razočaranju.

No, Veliki petak nije kraj, ne donosi konačan odgovor, već se odgovor nalazi u danu uskrsnuća koji žalost učenika pretvara u radost. Dat će Gospodin Isus usporedno s tim i sliku rađanja: žalost i muku žene zbog samog čina rađanja, ali istovremeno radost zbog rođenja djeteta, zbog novosti života, koja nadomješta svu do tada učinjenu žrtvu.

Slika žene koja rađa više puta pojavljuje se u Svetome pismu (usp. Post 3,16; Iz 26,17). Ta slika označava nastanak novog mesijanskog svijeta, nastanak novog povratka k Bogu, možemo reći da označuje nastanak kršćanstva.

Kroz mnoge kušnje, strepnje i strahove, kroz muku i bol, prošao je izraelski narod kroz svoju povijest iščekujući Spasitelja.

I kad je Spasitelj došao na zemlju, sam je prošao kroz muku potpunog predanja i smrti da bi „rodio“ plod uskrsnuća, odnosno nama dao pristup u život vječni.

Smisao Gospodinove muke nalazi se u uskrsnuću. I, kao kršćani, pozvani smo na daru uskrsnuća graditi i svoje poslanje i svoj odnos prema Gospodinu. Ponekad smo možda usmjereni na patnju, muku i smrt našega Spasitelja.

To doista jesu trenuci u kojima suosjećamo sa svojim Spasiteljem. Ali smisao i bit naše vjere je uskrsnuće, jer ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je naša vjera (usp. 1Kor 15,14).

Stoga, po radosti uskrsnuća možemo razumjeti i svu bol koja se zbila u Isusu Kristu.

Jednako je tako i u našoj svakodnevici. U različitim životnim situacijama prolazimo kroz muku, strah, neizvjesnosti. No, i u tim „Velikim petcima“ našega života Gospodin je s nama. U trenutku kad mislimo da smo ostavljeni od Njega, On nam je ustvari najbliže.

I tu istinu možemo prepoznati kad s odmakom promatramo neke od naših životnih situacija.

U vremenu boli, sigurno nam je pogled prema Bogu zastrt, ali kad kušnja prođe, nerijetko ćemo uskliknuti da nam je On bio naša pomoć i zaštita. Kad jednom ponovno ugledamo Gospodina, u potpunosti će nam sve biti jasno i ništa nećemo više pitati jer će nam se srce radovati zbog radosti susreta s Njim.

Krist je uzašao na nebo da nam pripravi mjesto, ali nas ne ostavlja same na putu.

Naše žalosti nisu posljednja riječ. Kao što je tuga učenika bila pretvorena u radost uskrsnuća, tako i Gospodin može preobraziti svaku našu bol.

Zato ne gubimo nadu u trenucima kušnje. Jer onaj koji je pobijedio smrt, vodi i nas putem koji iz žalosti rađa radost – radost koja nam više neće biti oduzeta!