Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje! (Mk 16, 15)

Liturgija dana (11. travnja):

Prvo čitanje:
Dj 4,13-21
Ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.

U one dane: Kad glavari, starješine i pismoznanci vidješe neustrašivost Petrovu i Ivanovu, a znajući da su to ljudi nepismeni i neuki, bijahu u čudu; znali su ih, da bijahu s Isusom, ali videći gdje s njima stoji izliječeni čovjek, nisu mogli ništa protusloviti. Stoga zapovjediše da izađu iz vijećnice pa stadoše raspravljati: »Što ćemo s tim ljudima? Ta učinili su očit znak poznat svim Jeruzalemcima, ne možemo ga nijekati; ali da se još više ne razglasi u narod, zaprijetimo im da nikomu živom o tom Imenu više ne govore.«
Pozvaše ih i zapovjediše im da podnipošto ne zbore niti naučavaju u ime Isusovo. Ali im Petar i Ivan odgovoriše: »Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.« A oni ne našavši kako da ih kazne, opet im zaprijete pa ih otpuste poradi naroda, jer su svi slavili Boga zbog onoga što se dogodilo.

Psalam:
Ps 118,1.14-21
Zahvaljujem ti, Gospodine, što si me uslišio.

Zahvaljujem Gospodinu, jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
Gospodin je moja snaga i pjesma,
on mi je spasitelj.
Čuj! Radost i spasenje
odzvanja šatorima pravednika:
Gospodnja se proslavi desnica.

Gospodnja me desnica uzdignu,
Gospodnja se proslavi desnica!
Ne, umrijeti neću, nego živjeti,
i kazivati djela Gospodnja.
Kaznom teškom kaznio me Gospodin,
ali me smrti ne preda.

Otvorite mi širom vrata pravde:
ući ću, Gospodinu zahvalit!
»Ovo su vrata Gospodnja,
na njih ulaze pravedni!«
Zahvalit ću ti što si me uslišio
i moj postao spasitelj.

Evanđelje:
Mk 16,9-15

Isus, uskrsnuvši rano prvog dana u tjednu, ukaza se najprije Mariji Magdaleni iz koje bijaše istjerao sedam zloduha. Ona ode i dojavi njegovima, tužnima i zaplakanima. Kad su oni čuli da je živ i da ga je ona vidjela, ne povjerovaše.
Nakon toga ukaza se u drugome obličju dvojici od njih na putu dok su išli u selo. I oni odu i dojave drugima. Ni njima ne povjerovaše.
Napokon se ukaza jedanaestorici dok bijahu za stolom. Prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca što ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsla od mrtvih. I reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači preč. Ivan Lukić, ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta:

Ako ne vjeruju Mojsiju i prorocima, sve da i netko od mrtvih ustane neće povjerovati (usp. Lk 16,29 – 31).

Dobro nam je poznata ova rečenica iz prispodobe o bogatašu i siromahu Lazaru! Ako ne vjeruju u Riječ života, neće povjerovati niti druge stvari.

Ako Bog nije jedina želja i čežnja njihova srca, više će vjerovati u kruh koji se daje, u čašu vode, u trenutak odmora od križa nego u Boga od kojega traže utjehu.

Ako Bog nije na prvome i pravome mjestu u mome i tvome životu i srcu, uzalud svaki pokušaj kojim se trudimo popuniti to mjesto u nama koje pripada samo Bogu. Prolazne stvari samo povećavaju neprolaznost i veličinu praznine koju možda osjećaš u sebi.

Život se ne dijeli kao komadić čokolade, život se dijeli samo ako se s nekime zajedno živi, samo ako se čitav život daje u nečije ruke, samo ako živiš za nekoga. Na taj način Isus Uskrsli želi postati – tvoj Bog!

Njegovo uskrsnuće može biti tvoje, ako ti postaneš Njegov.

Do ovoga nas trenutka odnosa i života s Bogom dovodi vjera, a ne naša dobra djela. Možeš izvršavati sve zapovijedi, možeš biti besprijekoran u vršenju zakona, ali to ne znači da si nekome život predao, to ne znači da s nekime život dijeliš.

Zamisli samo kako bi izgledao tvoj život da nitko prema tebi nije zao, da nitko prema tebi ne izgovori krivu riječ, da te nitko ne povrijedi, ali s druge strane i da ti nitko ne iskaže ljubav, da te nitko ne ohrabri, da te nitko ne pita za zdravlje, da nitko ne pita hoćeš li sjesti za stol zajedno, da te nitko ne pozove u svoju kuću… Živjeti odnos ljubavi s Bogom i čovjekom više je od vršenja zakona, više je od toga da nikome nisi učinio ništa krivo. Imati osobni i blizak odnos znači pitati se upravo što sam drugome učinio, što sam za njega dao, što sam mu iz srca pružio, čega sam se odrekao da bi drugi imao, a da meni ništa ne fali. To znači biti bližnji i voljeti, a ljubav je ta koja će nas držati na stazi Božjih zapovijedi i u Božjoj blizini!

Što su učenici morali povjerovati? Što su mogli jadni tužni i zaplakani?

Oni nisu sami doživjeli blizinu svoga Uskrsloga Spasitelja i Učitelja. Dok ne otvoriš srce i ne prihvatiš živoga Boga u svojoj dubini, nemaš u što vjerovati, nemaš se čemu radovati. Srce ti čezne da nađeš Gospodina svojega, Boga svojega, da je živo prisutan u tebi, da koračaš s njime kroz život. To traži, a kad to doživiš ne dopusti da ti netko ukrade i odnese tu životnu radost. Ne dopusti da ti sumnje toliko obuzmu srce da više ne vjeruješ svome Isusu.

Kad ti bude teško i ne osjećaš Božju blizinu, slušaj druge koji radosno svjedoče o Bogu i obnovi svoju vjeru. Ne zaboravi, ako si jednom osjetio i doživio živoga Boga, te mu predao svoj život i zahvalan si za sve što ti daje, nemoj taj lijepi odnos u nekom teškom trenutku, pretvoriti u laž. Budi siguran u svoje srce, u svoga Boga kojega ništa izvana ne može zamijeniti niti istjerati iz tvoga života. Zavapimo ponizno i radosno:

„Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!“ (Ps 42, 6).