Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. (Mt 6, 6)

Liturgija dana (18. veljače):

Prvo čitanje:
Jl 2,12-18
Razderite srca, a ne halje svoje!

»Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć.«
Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu!
Trubite u trublju na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe, a nevjesta iz odaje. Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: »Smiluj se, Gospodine, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?«
Tad Gospodin, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu.

Psalam:
51,3-6a.12-14.17
Smiluj se, Gospodine, jer sagriješismo!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

Drugo čitanje:
2Kor 5,20 – 6,2
Pomirite se s Bogom … Evo, sad je vrijeme spasa!
Braćo!
Kristovi smo poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.
Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli:»U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti.« Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!

Evanđelje:
Mt 6,1-6.16-18

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.
Ti naprotiv, kada daješ milostinju — neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!
Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.
I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.
Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Stanko Mabić, odgojitelj bogoslova Hercegovačke franjevačke Provincije Uznesenja BDM:

Na početku smo korizme. To je nekako vrijeme kada se uvijek nečega odričemo ili strogo postimo. Često se onda znamo pohvaliti pred drugima čega smo se odrekli ili koliko dana tjedno postimo. Isus od nas ipak tražimo da to činimo u skrovitosti, a ne da se pred drugima hvalimo i pokazujemo duhovne mišiće. Uz post uvijek idu molitva i dobra djela.

Sveti Petar Krizolog razjašnjava nutarnju neodjeljivost posta od molitve i djela ljubavi: „Molitva, post i milosrđe, jedna su zbilja te primaju život jedno od drugoga. Post je duša molitve, a djelo milosrđa je životnost posta. Neka ih nitko ne dijeli jer ne mogu živjeti odvojeni. Onaj tko ima samo jedno od ovo troje, a ne sve troje zajedno, nema ništa, stoga, tko moli, neka posti. A tko posti, neka pokazuje milosrđe.“

Isus u svome Govoru na gori kaže: „Kad postiš“. Nije rekao: „Ako postiš“. Dakle, nije nam stavio mogućnost izbora. Rekao je: „Kad postiš“. Taj izraz je koristio i za molitvu kao i za djela milosrđa. U sva tri stavka kazao je „kad“, a ne „ako“. Ako smo dužni moliti i ako smo dužni činiti djela milosrđa, možemo li zaključiti da smo onda dužni i postiti? Sveti Augustin nam govori kako će naše molitve stići u nebo samo ako ih uvis ponesu post i djela ljubavi.

Zbog čega Isus traži da to činimo u tajnosti i skrovitosti da drugi ljudi ne vide? Postoji opasnost da ćemo kod nekih ljudi izazvati odbojnost i agresivnost, ako primijete da postimo. Velika je vjerojatnost da je razlog njihove agresivnosti taj što se iza našega posta krije „elitna“ i tašta duhovnost. Primjećuju da se uzdižemo iznad njih i na taj ih način omalovažavamo. Ispravnost moje motivacije u postu i molitvi mjeri se upravo u učinku moga posta i molitve na druge. Jasno postavimo sebi pitanje: kakav učinak proizvodi moj post na druge ljude? Zato ne smije biti vidljiv moj post pred ljudima, nego smije i treba biti samo vidljiv pozitivni učinak moga posta. Dakle, ne vidljivost posta, nego pozitivni učinak moga posta. Zato Isus traži skrovitost posta, molitve i djela milosrđa. Poziva nas da naša dobra djela svijetle pred ljudima. Dakle, naša djela, a ne mi! Zato post nije sam sebi svrha. Ali zajedno s molitvom i milostinjom, post je prokušano sredstvo duhovne askeze koja nas može dovesti do ispravnog držanja prema Bogu i ljudima. Test da li ispravno postim, vidi se u mojem ophođenju s drugim ljudima, prije svega u govoru o drugima. Govorim li loše o drugima, nisam shvatio ništa o smislu posta. Tada bi bilo bolje okaniti se posta: bolje je jesti meso i piti vino nego klevetničkim govorom jesti meso braće (pustinjski oci)

Zašto post u tolikoj mjeri slabi sotonu? Kad Bogu prinesemo nešto što se tiče našega tijela, uistinu možemo reći da dajemo same sebe. Jedno je darivati novac, vrijeme, lijepu riječ ili svoje usluge, a posve je drugo kad post zahvaća nešto vitalno. Nas same. Ako mi je uistinu stalo do toga da molim za nekoga ili za neku određenu stvar, tada to mogu najbolje činiti ako molim posteći. Moje moljenje ne ostaje tada samo u glavi, ne ograničava se na nekoliko misli ili riječi, već obuhvaća i prožima čitavo moje biće. Želimo li moliti svim srcem, tada se ta molitva mora izraziti i tjelesno. Sam post je vapaj tijela upućen Bogu. Koliko je vjernik ozbiljan u svojim molitvama upućenim Bogu, to se upravo vidi u njegovu postu.

Crkveni nam oci govore kako je samoća, post i bdijenje nad Riječju Božjom najbolji ambijent da čovjek nauči moliti. Tako sveti Atanazije piše: „Gledaj što čini post! On liječi bolesti, isušuje suvišne sokove u tijelu, rastjeruje zle duhove i krive misli, daje duhu veću bistrinu, pročišćuje srce, posvećuje tijelo i vodi naposljetku ljude pred prijestolje Božje… silna je snaga taj post i postiže velike uspjehe.“

Učimo od Atanazija kako svaki post ima snažan obnavljajući učinak na tijelo: tijelo se oslobađa nakupljenih štetnih taloga i time nekih bolesti. Također i duševni učinak: post rastjeruje zle duhove, krive misli i daje duhu veću bistrinu.

Ova je korizma nova prilika za osobnije upoznavanje Isusa kroz post, molitvu i djelima milosrđa. Moja duša za tim gladuje i tom se glađu hrani.