Neka kliču i nek se vesele u tebi svi koji te traže! (Ps 40, 17)

Liturgija dana (19. siječnja):

Prvo čitanje:

Heb 7, 25—8, 6

Braćo!
Isus može do kraja spasavati one
koji po njemu pristupaju k Bogu —
uvijek živ da se za njih zauzima.
Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban
— svet, nedužan, neokaljan,
odijeljen od grešnika i uzvišeniji od nebesa –
koji ne treba da kao oni veliki svećenici
danomice prinosi žrtve
najprije za svoje grijehe,
a onda za grijehe naroda.
To on učini jednom prinijevši samoga sebe.
Zakon doista postavi za velike svećenike
ljude podložne slabosti,
a riječ zakletve — nakon Zakona —
Sina zauvijek usavršena.
A glavno u ovom izlaganju jest:
takva imamo Velikog svećenika
koji sjede zdesna prijestolja Veličanstva
na nebesima,
kao bogoslužnik Svetinje
i Šatora istinskoga što ga podiže Gospodin,
a ne čovjek.
Doista, svaki se veliki svećenik postavlja
da prinosi darove i žrtve.
Odatle je potrebno
da i on ima što bi prinio.
Svakako, da je na zemlji,
ne bi bio svećenik jer postoje oni
koji po Zakonu prinose darove.
Oni služe slici i sjeni onoga nebeskoga,
kako je upućen Mojsije
kad se spremao praviti Šator:
Pazi, veli doista, načini sve po praliku
koji ti je pokazan na brdu.
Ovako pak, dopalo je Isusu uzvišenije bogosluženje
koliko je Posrednik boljega Saveza,
koji je uzakonjen na boljim obećanjima.

Psalam:

40, 7-10.17

Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!

Žrtva i prinos ne mile ti se,
nego si mi uši otvorio;
paljenica ni okajnica ne tražiš.
Tada rekoh: »Evo dolazim!«

»U svitku knjige piše za mene:
Milje mi je, Bože moj, vršiti volju tvoju,
Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.«

Pravdu ću naviještat u zboru velikom,
i usta svojih zatvoriti neću,
Gospodine, sve ti je znano.

Neka kliču i nek se vesele u tebi
svi koji te traže!
Neka govore svagda: »Velik je Gospodin!«
svi koji spasenje tvoje ljube.

Evanđelje:

Mk 3, 7-12

U ono vrijeme: Isus se s učenicima povuče k moru. Za njim je išao silan svijet iz Galileje. I iz Judeje, iz Jeruzalema, iz Idumeje, iz Transjordanije i iz okolice Tira i Sidona — silno je mnoštvo čulo što čini i nagrnulo k njemu.
Stoga reče učenicima neka mu se zbog mnoštva pripravi lađica da ga ne bi zgnjeli. Jer mnoge je ozdravio pa su se svi koji bijahu pogođeni kakvim zlom bacali na nj da bi ga se dotakli. A nečisti duhovi, čim bi ga spazili, padali bi preda nj i vikali: »Ti si Sin Božji!« A on im se oštro prijetio da ga ne prokazuju.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral