Ne pozivaj svojih prijatelja nego siromahe i sakate. (Lk 14, 12, 13)

Liturgija dana (3. studenog):

Prvo čitanje:

Rim 11,29-36

Bog je sve – i pogane i Židove – zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.

Braćo! Neopozivi su dari i poziv Božji!
Doista, kao što vi nekoć bijaste neposlušni Bogu, a sada po njihovoj neposlušnosti zadobiste milosrđe tako i oni sada po milosrđu vama iskazanu postadoše neposlušni da i oni sada zadobiju milosrđe. Jer Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.
O dubino bogatstva,
i mudrosti, i spoznanja Božjega!
Kako li su nedokučivi sudovi
i neistraživi putovi njegovi!
Doista, tko spozna misao Gospodnju,
tko li mu bî savjetnikom?
Ili: tko ga darom preteče
da bi mu se uzvratiti moralo?
Jer sve je od njega
i po njemu
i za njega!
Njemu slava u vjekove! Amen.

Psalam:

69,30-31.33-34.36-37

U vrijeme milosti usliši me, Gospodine!

Ja sam jadnik i bolnik –
nek me štiti tvoja pomoć, o Bože!
Božje ću ime hvaliti popijevkom,
hvalit ću ga zahvalnicom.

Gledajte, ubogi, i radujte se,
neka vam oživi srce, svima koji Boga tražite.
Jer siromahe Gospodin čuje,
on ne prezire sužanja svojih.

Jer Bog će spasiti Sion,
– on će sagradit gradove Judine –
tu će oni stanovat, imati baštinu.
Baštinit će ga potomci slugu njegovih;
prebivat će u njemu oni što ljube ime Božje.

Evanđelje:

Lk 14,12-14

U ono vrijeme: Reče Isus prvaku farizejskom koji ga pozva: »Kada priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastora

Riječ Božju tumači vlč. Ivica Cujzek, predstojnik Ureda za pastoral duhovnih zvanja i ministranata Varaždinske biskupije, župnik župe sv. Fabijana i Sebastijana u Varaždinu i dekan Zapadnovaraždinskog dekanata:

Hvaljen Isus i Marija, poštovani i dragi slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija!

U osnovi je evanđelja tema koja danas muči mnoge vjernike. Isus skreće pozornost na krepost poniznosti. Mnogi su sveci govorili o njezinoj važnosti. Ne znam ni jednoga sveca koji nije bio duboko ponizan! A tom je osobinom i Gospodin opisao svoju osobnost: on je krotka i ponizna srca. Na ozbiljnim je, u našem vremenu, kušnjama poniznost. Koliko je, nasuprot njoj, snažna prisutnost materijalizma, mogli smo vidjeti i ovih svetih dana u kojima smo se spominjali svojih vjernih pokojnika. Ne vjerujem da je njima ili dragom Bogu važno tko će imati kako skupo cvijeće na grobu i koliko lampaša na baterije koji ne čuvaju više ništa od simbola svijeće koja predočava Put, Istinu i Život, odnosno Isusa Krista. Kome je onda to važno? Je li u pitanju ljubav ili prestiž?

Čovjeku današnjice važno je imati, ne samo novac, nego i ugled, čast, aplauz, odličja, trofeje, prva mjesta, glamur, a to je sve ozbiljna prijetnja poniznosti i njezinoj pratiteljici skromnosti. Pogrešno bi bilo osuditi ljudsku ljubav prema ugledu, npr. u moralnosti, dobroti, prema pobjednicima, prvacima, u sportu, znanju, umjetnosti itd., ali dobro bi ju bilo s vremena na vrijeme „naštimati“ prema evanđelju. Čovjek koji u svojoj težnji za uspjehom ne njeguje poniznost i pristaje na modu u kojoj ona nije poželjna, u suprotnosti je s osnovnim stavom Isusa Krista. On nam to govori često, pa i u današnjem ulomku Evanđelja kada na objedu u kući farizejskog prvaka promatra kako uzvanici biraju prva mjesta i otkriva im jednu od najvažnijih životnih zakonitosti: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“

Osim što baca pravo svjetlo na poniznost bez koje sve kreposti blijede, Isus progovara protiv koristoljublja želeći da se klonimo svakog oblika duhovne i moralne pokvarenosti – koju slobodno nazovemo duhovnim preljubom. Što je duhovni preljub? To je svaka odluka, svaki čin kojim izdajemo Boga. Privrženi smo mu, volimo ga, ali za malo zabave, za malo uspjeha, za malo osobnoga dobitka ili užitka zažmirimo i prevarimo ga. U odnosu s Bogom vrijedi isto kao i u odnosu s bližnjim. Jer Bog je bližnji, on je najbliži. Za njegovu blizinu, za nebo, ne mogu se pribaviti ni kupiti rezervacije kakvima „preko veze“ mnogi traže svoje mjesto na tronu svijeta. Dodvoravaju se uglednima, imponiraju im ličnosti, ponose se društvom onih koji slove za prvake, i onih koji to zaslužuju, ali i mnogih koji nisu zavrijedili da ih „pomaknemo naviše“, kako Gospodin veli, u svojim životima. On traži da drugačije naštimamo žice svoje duše, on traži naš pljesak za „siromahe, sakate, hrome, slijepe“.

Zato nas danas poziva da primijetimo prave pobjednike ovoga dana. Onu majku koja je osmijehom prikrila nuspojave kemoterapije. Onog ovisnika koji je uspio apstinirati od alkohola. Prosjaka koji je strpljivo čekao na red. Šefa koji je pretrpio gubitke jer se usprotivio korupciji. Sportaša koji je zbog ferpleja izgubio utakmicu. Starca koji se vratio na put pokajanja i pokore. Dječaka koji se odupro vršnjačkom nasilju pokazavši da ta mana koju ima nije kazna nego dar, i tako dalje. Nije li pravedno za njih, ne iz samilosti, nego iz poštovanja, čuvati mjesto na svojim proslavama? I pravedno i mudro! Jer oni su čuvari mjesta „o uskrsnuću pravednih“.

Kad bismo nastavili primjećivati oko sebe ljude u kojima nema glamura i atraktivnosti, ali ima bezinteresne ljubavi i poštenja, začas bismo ispunili svoje domove pobjedničkim štimungom, i još više, naštimali bismo sebe prema tonovima neba. To je Isusu na srcu. Nije njemu do kritike, nego mu je do toga da ljudi razumiju. Neće on da se čovjek omalovažava, ta on ga je učinio važnim! Nego hoće da živi u njegovu svjetlu, u svjetlu dostojanstva, koje donosi mir.

Neuništiv mir, neustrašiva hrabrost – to su tragovi koje za sobom ostavljaju koraci poniznosti.