Mladiću, kažem ti, ustani! (Lk 7, 14)

Liturgija dana (16. rujna):

Prvo čitanje:

1Tim 3,1-13

Treba da nadglednik bude besprijekoran. Đakoni isto tako treba da posjeduju otajstvo vjere u čistoj savjesti.

Predragi!
Vjerodostojna je riječ:
teži li tko za nadgledništvom, časnu službu želi.
Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran,
jedne žene muž, trijezan, razuman,
sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati,
ne vinu sklon, ne nasilan nego popustljiv,
ne ratoboran, ne srebroljubac;
da svojom kućom dobro upravlja
i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću
– a ne zna li netko svojom kućom upravljati,
kako će se brinuti za Crkvu Božju? –
ne novoobraćenik da se ne bi uzoholio
i pao pod osudu đavlovu.
A treba da ima i lijepo svjedočanstvo od onih vani,
da ne bi u rug upao i zamku đavlovu.
Đakoni isto tako treba da budu ozbiljni,
ne dvolični, ne odani mnogom vinu
ni prljavu dobitku
– imajući otajstvo vjere u čistoj savjesti.
I neka se najprije iskušavaju
pa onda, budu li besprigovorni,
neka obavljaju službu.
Žene isto tako neka budu ozbiljne,
ne klevetnice nego trijezne,
vjerne u svemu.
Đakoni neka budu jedne žene muževi,
neka dobro upravljaju djecom i svojim kućama.
Jer oni koji dobro obavljaju službu,
stječu častan položaj
i veliku smjelost u vjeri,
vjeri u Isusu Kristu.

Psalam:

101,1-3.5-6

Hodit ću u nedužnosti srca.

Da zapjevam o dobroti i pravdi,
tebi, Gospodine, da zasviram!
Razmatrat ću put savršenstva:
kad li ćeš k meni doći?

Hodit ću u nedužnosti srca
u domu svojemu.
Neću stavljati pred oči svoje
ništa opako.

Tko kleveće bližnjega u potaji,
toga ću pogubiti.
Čovjeka oholih očiju i srca naduta
ja ne podnosim.

Pogled upravljam k vjernima na zemlji,
da sa mnom stanuju.
Tko hodi putem savršenim
taj će mi služiti.

Evanđelje:

Lk 7,11-17

U ono vrijeme: Isus se uputi u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada.
Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.
Sve obuze strah te stavljahu Boga govoreći: »Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!« I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Dragan Muharem, župnik župe sv. Terezije Avilske u Subotici i glavni urednik Radio Marije Srbije:

Umiranje ne možemo izbjeći. Reći ćemo da je to čak i prirodno. Ali nikada nećemo prihvatiti prirodnim ili normalnim da roditelj pokapa svoje dijete. Upravo takvu tragediju doživjela je udovica iz sela zvanog Nain. Isus susreće majku koja je sahranila muža, a sada ide pokopati i sina jedinca, jedino što je još u životu imala.

Ima li riječi koje bi opisale njezinu bol?! I danas, nažalost, ima takvih tužnih priča. Sjetimo se samo Gaze, Ukrajine i tolikih drugih stratišta.

Na prvu nam je lijepo i ohrabrujuće čuti ovo Evanđelje u kojem Isus vraća živo dijete svojoj majci. No, odmah se može javiti nedoumica: nije li Bog pristran – jednima pomaže, drugima ne? Isus je vratio u život ovoga dječaka. Lijepo! Radujemo se! Ali što je s tolikom drugom djecom koja nisu imala tu privilegiju?

Roditelju koji je izgubio dijete ovo evanđelje samo stvara nejasnoće – zašto je Isus pomogao udovici iz Naina, a meni ne? Je li Bog doista pristran – jednima učini, drugima ne? Jednima usliši molitvu, drugima ne?

Je li Bog doista pristran – jednima učini, drugima ne?

Teško je u jednom razmatranju odgovoriti na ovo. Na teška pitanja nema jednostavnih i brzih odgovora. Možda je važnije dati put negoli odgovor. Zato u evanđelju radije uočimo put a ne rješenje. Primijetimo sljedeće: Isus je oživio ovoga dječaka, ali nije oživio svu djecu u Izraelu. Isus je ozdravio mnoge bolesnike, ali nije ozdravio sve bolesnike. Isus je u mnogima probudio vjeru, ali nije u svima. Znači li to da je Bog pristran i selektivan? Ako nije, zašto onda tako postupa?

U Svetom pismu uočavamo da su čudesna ozdravljenja koja je Isus činio uvijek bila znak, ukaz na uskrsnuće, na život u kojem neće biti tragedija, bolesnih, uplakanih. Čuda nisu rješenja nego znak – to što se dogodilo u Evanđelju, dogodit će se svakoj majci koja izgubi dijete. Smrt nema zadnju riječ! Ukoliko pomislimo da Bog ne intervenira kada nam je to najpotrebnije, sjetimo se npr. Isusova zemaljskog oca Josipa. On je umro, a Marija je ostala udovica.

Ako je Isus oživio ovoga dječaka, i tolike druge, zar ne bi radije uskrisio svoga vlastitog oca Josipa i tako pomogao svojoj majci? Na koncu, Isus je umro na križu kao najgori zločinac. Zašto onda nije bilo Božje intervencije da spriječi tu tragediju? Ta ne radi se o bilo kome, radi se o Sinu Božjemu! Je li onda Bog pristran – jednima pomaže, drugima ne?

Uskrisio je Lazara, ali on je opet umro.

Božji odgovor na Isusovo razapinjanje, Božji odgovor na smrt moga roditelja, djeteta, supruga, Božji odgovor na moju bolest, napuštenost jest Kristovo uskrsnuće! Njegovo uskrsnuće je Božja izravna intervencija u moj život. To je veće čudo od ovoga što smo čitali u Evanđelju. Velika je stvar što je Isus oživio ovoga dječaka, ali on je opet umro nakon proživljenog života. Uskrisio je Lazara, ali on je opet umro. Uskrisio je Jairovu kćer, ali ona je opet umrla.

U čemu je onda bit ovoga čuda iz Evanđelja? Bit je u susretu s Bogom koji je jači od smrti. Onaj tko susretne Isusa, njegov život se mijenja. Najveće čudo nije u tome je li ovaj mrtvac oživio, nego u tome je li on u svom životu prihvatio Boga, prihvatio vjeru u uskrsnuće – čudo nad svim čudima!

Tjelesna smrt nije najgora smrt koja nas može zadesiti.

Svaki put, kada teško sagriješimo, mi umiremo pred Bogom. U svakoj svetoj misi, u svakoj ispovijedi Isus mi se obraća kao onom mrtvom mladiću: „Tebi kažem, ustani!“ Samo ga je potrebno susresti, samo je potrebno poslušati njegovu zapovijed „Ustani!“ i tada se događa najveće čudo.

Izaberimo živjeti! Živjeti kao Božji! Sada i uvijeke. Amen.