Je li dopušteno subotom život spasiti ili pogubiti? (Mk 3, 4)

Liturgija dana (21. siječnja):

Prvo čitanje:
1Sam 17,32-33.37.40-51
David je praćkom i kamenom nadjačao Filistejca.

U one dane: David reče Saulu: »Neka nikome ne klone srce zbog onoga čovjeka! Tvoj će sluga izaći i borit će se s tim Filistejcem.« Ali Saul odvrati Davidu: »Ne možeš ti izaći na toga Filistejca da se boriš s njim, jer si ti još dječak, a on je ratnik od svoje mladosti.« David odgovori: »Gospodin koji me izbavio iz lavlje pandže i medvjeđe šape, izbavit će me i iz ruku toga Filistejca.« Tada Saul reče Davidu: »Idi i Gospodin neka bude s tobom!«
David uze svoj štap u ruku, izabra u potoku pet glatkih kamenova i metnu ih u svoju pastirsku torbu, koja mu je služila kao torba za praćku, te s praćkom u ruci pođe prema Filistejcu. A Filistejac se sve bliže primicao Davidu, dok je njegov štitonoša stupao pred njim.
A kad Filistejac pogleda i vidje Davida, prezre ga s njegove mladosti — bijaše David dječak, rumen, lijepa lica. Zato Filistejac reče Davidu: »Zar sam ja pseto te ideš na me sa štapovima?« I uze proklinjati Davida svojim bogovima. Zatim Filistejac reče Davidu: »Dođi k meni, da dam tvoje meso pticama nebeskim i zvijerima zemaljskim!«
A David odgovori Filistejcu: »Ti ideš na me s mačem, s kopljem i sa sulicom, a ja idem na te u ime Gospodina nad Vojskama, Boga Izraelovih četa koje si ti izazvao. Danas će te Gospodin predati u moju ruku, ja ću te ubiti, skinut ću tvoju glavu i još ću danas tvoje mrtvo tijelo i mrtva tjelesa filistejske vojske dati pticama nebeskim i zvijerima zemaljskim. Sva će zemlja znati da ima Bog u Izraelu. I sav će ovaj zbor znati da Gospodin ne daje pobjedu mačem ni kopljem, jer je Gospodin gospodar bitke, i on vas predaje u naše ruke.«
Kad se Filistejac približio i pošao prema Davidu, izađe David iz bojnih redova i krenu pred Filistejca. David segnu rukom u torbu, izvadi iz nje kamen i hitnu ga iz praćke. I pogodi Filistejca u čelo; kamen mu se zabi u čelo, i on pade ničice na zemlju. Tako je David praćkom i kamenom nadjačao Filistejca: udario je Filistejca i ubio ga, a nije imao mača u ruci. Zato David potrča i stade na Filistejca, zgrabi njegov mač, izvuče ga iz korica i pogubi Filistejca, odsjekavši mu glavu.

Psalam:
144,1.2.9-10

Blagoslovljen Gospodin, hridina moja!

Blagoslovljen Gospodin, hridina moja:
ruke mi uči boju, a prste ratu.

On je ljubav moja i tvrđava moja,
zaštita moja, izbavitelj moj,
štit moj za koji se sklanjam;
on mi narode stavlja pod noge!

Pjevat ću ti, Bože, pjesmu novu,
na harfi od deset žica svirat ću.
Ti daješ pobjedu kraljevima,
ti koji si spasio Davida, slugu svojega.

Evanđelje:
Mk 3,1-6

U ono vrijeme: Isus ponovno uđe u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: »Stani na sredinu!«
A njima će: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?« No oni su šutjeli.
A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: »Ispruži ruku!« On ispruži — i ruka mu zdrava!
Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači dr. sc. o. Ivan Pleše, OCD, viši asistent na Katedri ekumenske teologije Sveučilišta u Zagrebu:

Današnje Evanđelje vodi nas u sinagogu, u prostor molitve, čitanja Pisma i tumačenja Božjega zakona. Ondje je i čovjek usahle ruke u svojoj ranjenosti, ograničenosti i nemoći. No, ondje su i oni koji ne gledaju njega, nego Isusa. Ne pitaju se kako pomoći čovjeku, nego vrebaju: hoće li Isus učiniti nešto u subotu, kako bi ga mogli optužiti da je prekršitelj zakona.

Isus je svjestan situacije i zato poziva čovjeka: „Stani na sredinu!“ Ne skriva njegovu ranjivost, ne rješava situaciju potajno. Stavlja potrebitog čovjeka u središte zajednice. A zatim postavlja pitanje koje ne ostavlja prostor neutralnosti: „Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?“

Na to pitanje Isusovi protivnici šute. Šutnja ovdje nije neznanje, nego zatvorenost srca. Isus je, kaže evanđelist, ražalošćen okorjelošću njihova srca. Obdržavanje zakona je izvanjski besprijekorno, ali srce im je tvrdo. Propis se čuva, a ljubav prema čovjeku u potrebi se zanemaruje. Usred te situacije Isus čini čudo: ne samo da ozdravlja usahlu ruku, nego razotkriva istinu, a to je da je Bog izvor života, milosrđa, ljubavi, zdravlja.

Ovaj evanđeoski događaj ima snažnu poruku za našu kršćansku stvarnost, osobito u ekumenskom svjetlu. Među kršćanima postoje rane – povijesne, teološke, duhovne. Postoje „usahle ruke“: nepovjerenje, predrasude, ranjena sjećanja, strah od drugoga. Često se događa da te rane promatramo sa strane, umjesto da ih stavimo u središte i dopustimo Kristu da ih dotakne i izliječi.

Isus pita: što je dobro? Što spašava život? To je ključno i za ekumenski hod Crkava. Drugi vatikanski sabor u dekretu Unitatis redintegratio jasno kaže da se jedinstvo kršćana ne gradi prije svega raspravama, nego obraćenjem srca, molitvom i djelima ljubavi (usp. UR 4, 7, 8).

Drugim riječima: gdje se čini dobro, ondje je na djelu Duh Sveti.

U ovom evanđelju Isus krši očekivanja nekih ljudi, ali ne i Božju volju. Isus pokazuje da je subota – kao i svaki vjerski propis – dar čovjeku, a ne oružje protiv njega. Kada vjera postane sredstvo osude bližnjega tada prestaje biti „radosna vijest“. Kada zakon uguši milosrđe i ljubav tada više ne služi pravome Bogu, nego našim idolima.

Ekumenski dijalog uči nas upravo toj lekciji. U susretu s drugim kršćanima prepoznajemo da Bog djeluje i izvan naših okvira ili očekivanja. Sveti Ivan Pavao II. u enciklici Ut unum sint ističe da je ekumenizam „razmjena darova“ (usp. UUS 28). To znači da smo pozvani prepoznati dobro koje Bog čini u drugima, a ne samo braniti vlastite pozicije.

Na kraju evanđelja vidimo tamnu stranu ljudske egzistencije: oni koji su svjedočili čudu ne raduju se, nego se dogovaraju kako da Isusa pogube. Zato je ovo evanđelje ozbiljno upozorenje i nama: moguće je izvanjski biti blizu svetoga, a srcem ostati zatvoren. Moguće je poznavati Pismo, a ne dopustiti da nas ono preobražava na sliku Kristovu. Bog neka nas očuva od te tvrdoće!

Isus i danas stoji među nama i pita: što je dopušteno: činiti dobro ili činiti zlo, graditi mostove ili zidove, liječiti rane ili ih produbljivati? Kad gledamo čovjeka kao sliku i priliku Božju (usp. Post 1 16 – 27), kada dopustimo Kristu da dotakne naše „usahle ruke“, tada se događa čudo ozdravljenja naše nutrine i naših odnosa.

Tada vjera postaje vjerodostojno svjedočanstvo; tada Crkva postaje prostor ozdravljenja; tada ekumenski hod postaje znak nade u svijetu koji čezne za dobrotom, milosrđem i istinskim životom.