Iziđe sijač sijati. (Mk 4, 3)

Liturgija dana (29. siječnja):

Prvo čitanje:

Heb 10,11-18

Zauvijek usavrši posvećene.

Svaki je svećenik dan za danom u bogoslužju
te učestalo prinosi iste žrtve,
koje nikako ne mogu odnijeti grijeha.
A Krist, pošto je prinio
jednu jedincatu žrtvu za grijehe,
zauvijek sjede zdesna Bogu,
čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože
za podnožje nogama njegovim.
Jednim uistinu prinosom
zasvagda usavrši posvećene.
A to nam svjedoči i Duh Sveti.
Pošto je doista rekao:
»Ovo je Savez kojim ću se svezati s njima
nakon ovih dana«,
Gospodin govori:
»Zakone ću svoje staviti u njihova srca
i upisati ih u dušu njihovu.
I grijeha se njihovih i bezakonja njihovih
neću više spominjati.«
A gdje su grijesi oprošteni,
nema više prinosa za njih.

Psalam:

110,1-4

Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu!

Reče Gospodin Gospodinu mojemu:
»Sjedi mi zdesna dok ne položim dušmane tvoje
za podnožje tvojim nogama!«

»Žezlo tvoje moći protegnut će Gospodin sa Siona:
vladaj posred svojih neprijatelja!«

»Spreman je tvoj narod u svetim odorama
za dan tvoga junaštva:
kao rosa iz krila zorina
uza te su mladi ratnici.«

Zakleo se Gospodin i neće se pokajali:
»Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu!«

Evanđelje:

Mk 4,1-20

U ono vrijeme: Poče Isus ponovno poučavati uz more. I zgrnu se k njemu silan svijet te on uđe u lađu i sjede na moru, a sve ono mnoštvo bijaše uz more, na kopnu.
Poučavao ih je u prispodobama mnogočemu. Govorio im u pouci:
»Poslušajte! Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, poneko zrno pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje. Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. Ali kad ogranu sunce, izgorje; i jer nemaše korijena, osuši se. Neko opet pade u trnje i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese. Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razastre se i razmnoži te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko.
I doda: »Tko ima uši da čuje, neka čuje!« Kad bijaše nasamo, oni oko njega zajedno s dvanaestoricom pitahu ga o prispodobama. I govoraše im: »Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama:
da gledaju, gledaju — i ne vide,
slušaju, slušaju — i ne razumiju,
da se ne obrate
pa da im se otpusti.«
I kaže im: »Zar ne znate tu prispodobu? Kako ćete onda razumjeti prispodobe uopće? Sijač sije Riječ. Oni uz put, gdje je Riječ posijana, jesu oni kojima, netom čuju, odmah dolazi Sotona i odnosi Riječ u njih posijanu. Zasijani na tlo kamenito jesu oni koji kad čuju Riječ, odmah je s radošću prime, ali nemaju u sebi korijena, nego su nestalni: kad nastane nevolja ili progonstvo zbog Riječi, odmah se sablazne. A drugi su oni u trnje zasijani. To su oni koji poslušaju Riječ, ali nadošle brige vremenite, zavodljivost bogatstva i ostale požude uguše Riječ te ona ostane bez ploda. A zasijani na dobru zemlju jesu oni koji čuju i prime Riječ te urode: tridesetostruko, šezdesetostruko, stostruko.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral