Ivan mu je ime! (Lk 1, 63)

Liturgija dana (23. prosinca):

Prvo čitanje:

Mal 3,1-4.23-24

Poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Gospodnji.

Ovo govori Gospodin Bog:
Evo, šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Gospodin nad Vojskama.
Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj Ijevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro, da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti. Tad će biti draga Gospodinu žrtva Judina i jeruzalemska kao u drevne dane i kao prvih godina. Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Gospodnji, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju.«

Psalam:

25,4-5ab.8-10.14

Podignite glave, jer je blizu vaše otkupljenje.

Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj.

Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.

Sve su staze Gospodnje ljubav i istina,
za onog koji čuva Savez njegov i propise.
Prisan je Gospodin s onima koji ga se boje
i Savez svoj objavljuje njima.

Evanđelje:

Lk 1,57-66

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.
Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa: »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.
Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji god su čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu ruka Gospodnja bijaše s njime.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači preč. Ivan Lukić, ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, voditelj Đakonske pastoralne godine te koordinator Trajne formacije svećenika Zagrebačke nadbiskupije:

Nevjera zatvara čovjeka za Boga, a vjera rađa čudo! Bog je milostiv! Zaharija prepoznaje taj Božji dar i želi svima navijestiti veličinu onoga koji je učinio čudo i darovao dijete Elizabeti i njemu. Radujući se sa Elizabetom i Zaharija napokon u vjeri razumije što se dogodilo i kome treba izreći hvalu. Elizabeta i Zaharija pred svima žele izreći hvalu Bogu bez kojega niša ne bi bilo moguće. Na osobit način ističe se Zaharija, njegova radost i klicanje. Na pitanje kako će se njegov sin zvati, nije samo nijemo potvrdio, da zvat će se Ivan, baš tako kako Elizabeta kaže. Pun radosti, ushićeno je kliknuo, moglo bi se reći jedva je čekao da na sav glas proglasi – Bog je milostiv, tj. Ivan mu je ime.

Kako je lijepo slušati, čitati i promatrati sve te ljude koji, svi kao u jedan glas, daju hvalu Bogu. Toliki proroci, toliki sveti muževi i žene, tolika vjerna srca koja su se u životu jedino na Boga oslanjala i u njemu nalazila smisao. Kao da iz svakog tog srca, sa usana tih ljudi možemo čuti životnu pjesmu: Svet, Svet, Svet. Nijedan čovjek, nijedna služba, nijedna misao, riječ niti djelo nema svoju veličinu ni puninu, nema snagu ljubavi i života, ako u njima nema Boga. Upravo to svjedoči plod ljubavi, nade i velike vjere Elizabete i Zaharije – Ivan Krstitelj koji nastavlja još snažnije naviještati obraćenje srca – biti slobodan i ponizan, pripadati samo Bogu. Kada se shvati taj dar, kada se prepozna Božji dar u sebi i u drugima – tek tada se može živjeti punina života u radosti i zahvalnosti.

Ako je Bog svemoguć, ako sve može učiniti bez naše pomoći, zašto jednostavno ne olakša svima i učini ono što je najbolje za svakoga?! Zato što tada ne bi bilo radosti koja se doživljava nakon teškoga trenutka. Zato što ne bi bilo slobode koja omogućava da svoj život uključimo u živote drugih ljudi. Zato što bi tada izgubili ono Božje u sebi, a to je da smo stvoreni za odnos, za život s drugima. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, Bog koji je Trojstvo u Jedinstvu. Ne možeš živjeti drugačije nego u odnosu ljubavi s Bogom i s čovjekom. Zato je Isus od svih poznatih zapovijedi podcrtao svima ono najvažnije: Ljubi Boga svim srcem, dušom, bićem, a svoga bližnjega kao sebe samoga.

Zaista, zapovijed ljubavi obuhvaća i nadilazi sve ono što su proroci oduvijek naviještali, a što je na poseban način naglašavao Ivan Krstitelj: Bog je milostiv, a do milosrđa se dolazi obraćenjem. Bez svakodnevnog truda i obraćenja ne možemo vršiti zapovijed ljubavi. Bez obraćenja ne možemo upoznavati Božje milosrđe i dubinu njegove ljubavi. Mogli bismo reći za vrijeme u kojemu se nalazimo – bez adventa, bez očekivanja i traženja, bez obraćenja i pokore – nema Božića, nema radosti Božjega vječnoga života. Obratimo svoja srca Bogu, jer je milostiv – i tada će naš križ imati smisao, naše tugovanje pretvorit će se u radost, ono što nam nije logično ojačat će našu vjeru i nadu, sve ono u nama što smo osjećali da je prazno bit će ispunjeno, u našem srcu neće vladati strah i nesigurnost nego Emanuel – Bog s nama.