Isus posti četrdeset dana i đavao ga iskušava. (Mt 4, 1 – 11)

Liturgija dana (22. veljače):

Prvo čitanje:
Post 2,7-9; 3,1-7
Stvaranje praroditelja i grijeh

Gospodin Bog sazda čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. I Gospodin Bog zasadi vrt na istoku u Edenu i u nj smjesti čovjeka koga je sazdao. Tada Gospodin, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva, a dobra za hranu – i stablo života nasred vrta i stablo spoznaje dobra i zla. Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je načini Gospodin Bog. Ona reče ženi: »Zar vam je doista Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?« Žena odgovori zmiji: »Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ’Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj da ne umrete!’« Nato će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.« Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svome mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.

Psalam:
51,3-6a.12-14.17
Smiluj nam se, Gospodine, jer smo sagriješili!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom.

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

Drugo čitanje:
Rim 5,12-19
Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost.

Braćo: Kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt… Doista, do Zakona bilo je grijeha u svijetu, ali se grijeh ne ubraja kad nema zakona. Da, ali smrt je od Adama do Mojsija doista kraljevala i nad onima koji ne sagriješiše prekršajem sličnim kao Adam, koji je pralik Onoga koji ima doći.
Ali s darom nije kao s grijehom. Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu. I dar – to nije kao kad je ono jedan sagriješio: jer presuda nakon jednoga grijeha posta osudom, a dar nakon mnogih grijeha – opravdanjem. Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu.
Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici.

Evanđelje:
Mt 4,1-11

U ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« A on odgovori: »Pisano je: ’Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’« Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’« Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Stanko Mabić, odgojitelj bogoslova Hercegovačke franjevačke Provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije:

Dvije su stvari sigurne. Bog će svakome od nas poslati kušnju i dopustiti napast. Nitko neće biti pošteđen jer ni Njegov Sin nije bio pošteđen. Drugo što je posve sigurne jest to da nam Bog nikada neće dati kušnju koju ne možemo nositi. Pavao je tu posve jasan kad kaže da je „Bog vjeran i neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod, te mognete izdržati.“ (1 Kor 10, 13).

Kušnje i napasti su kruh naš svagdašnji. Što se više približavamo Gospodinu, kušnje, kao i napasti, postaju sve veće i vidljivije. „Sinko, ako želiš služiti Gospodinu, spremi se na kušnju“ (Sir 2,1). Isusa je Duh Sveti odveo u pustinju i snagom Duha Svetoga upušta se u borbu protiv sotone. Isus ne ide u pustinju po nekom svom nahođenju ili po privatnoj ambiciji, već nadahnut Duhom kako bi kušao svoje tijelo kroz post i molitvu, te kako bi pokazao put i nama.

Kušnja dolazi od Boga. U Bibliji čitamo da Bog kuša čovjeka da bi ispitao čvrstoću njegove vjere. Anđeo Rafael kaže Tobiji: „Poslan sam da ti kušam vjeru“ (Tob 12, 13). Bog kušnjom također čisti čovjekovo srce. Čitamo u Knjizi Mudrosti kako je Bog pravednike stavio u kušnju. „Iskušavao ih je kao zlato u taljiku i našao da su ga dostojni.“ (Mudr 3, 8).

Za razliku od kušnje, napast dolazi od sotone koji nas želi zavesti i uvesti u grijeh. Sotona to čini preko lukavih zasjeda, prijevara i zamki.

Kušnja je uvijek usmjerena životu, dok je napast uvijek u službi smrti.

Prva razlika koja se uočava između kušnje i napasti jest ta da je kušnja na prvi pogled odbojna, neprivlačna, teška, opora i bolna kao križ. Za razliku od kušnje, napast je, u prvom susretu, uvijek privlačna, zamamna, poželjna i slatka: „Za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno.“ (Post 3, 6) Kod Eve i Adama imamo u isto vrijeme i kušnju i napast. Kušnja je u Božjoj riječi: „Da niste jeli s ovoga stabla!“ (usp. Post 3, 4) A napasat je zmijinoj riječi: „Ako budete jeli s ovoga stabla, postat ćete kao bogovi.“ (usp. Post 3, 5)

Isus će kazati: „Prostrana široka vrata vode u propast a uska u Kraljevstvo Božje“ (usp. Mt 7, 12).

Uska, neprivlačna i odbojna vrata su kušnja, dok su široka, prostrana i privlačna vrata napast.

Kad prođemo kroz jedna ili druga vrata, Isus je jasno rekao što nas čeka iza. Stoga ne gledajmo u ljepotu vrata, nego u ono što nas čeka iza vrata.

Kad Bog kuša svoj narod u pustinji, onda u toj kušnji ispituje njihovu vjeru i ljubav. Oni nisu morali govoriti Bogu kako su gladni i žedni. Bog je znao da je narod i gladan i žedan i umoran. Ali im ne daje odmah hranu i vodu, nego dopušta glad i žeđ da bi kušao njihovu vjernost. Mojsije je također bio i gladan i žedan, ali nije gubio pouzdanje u Boga. Nije mrmljao jer je njegovo srce imalo potpuno povjerenje u Božje vodstvo pa i onda kad je jako gladan i jako žedan. Kušnja je teška jer mi nešto brani, moram se nečega odreći, a nadohvat mi je ruke kao što je nadohvat ruke zabranjeno voće pored kojeg svakoga dana prolazim.

Velika je kušnja za obitelj, posebno za majku, kad sazna na ultrazvuku da nosi u svojoj utrobi dijete s posebnim potrebama.

Kušnja je to velika koja postavlja tisuću pitanja: „Zašto mi Bog nije dao zdravo dijete kao drugim majkama? Što sam ja Bogu skrivila? Kako ću izaći na kraj s djetetom koji traži brigu dvadeset četiri sata?“ Činjenica je da su mnogi posvjedočili da im je baš takvo dijete, koje su prihvatili, spasilo i brak i obitelj i da je to dijete bila velika radost obitelji, usprkos trpljenjima i naporima koji su usko vezani uz to dijete.

Predbračna čistoća je također velika kušnja i u isto vrijeme, velika napast za svakog čovjeka. Ništa nema slađe od zabranjenog voća niti ništa teže od odricanja nečega što ti je nadohvat ruke, a imaš veliku potrebu za tim. Bog nam šalje kušnju i dopušta napast jer želi da se borimo, a ne da spavamo. Život je borba, a ne bezbrižno i lagodno uživanje.

Borba je znak ljubavi.

Ako se ne borimo za ono što ljubimo, onda ljubimo mlako i polovično. Samo u borbi čovjek pokazuje svoju ljubav prema Bogu i razvija svoju osobnost.

U svom romanu „Pod suncem Sotone“ George Bernanos lijepo kaže:

Grijeh nikad ne ulazi u čovjeka nasilu nego polako, poput zraka. Kao što je zrak bez boje, mirisa i okusa, tako se i grijeh na početku čini sasvim bezazlenim. Ali kad počne čovjeka razarati iznutra, onda poprima i boju i miris i okus…

Molimo se Isusu, ne da nas oslobodi svake kušnje ili napasti, nego da bude s nama u našim kušnjama. Prokušani bit ćemo još jači. Slušamo u psalmu kako je kušnja dobra za čovjeka: „Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!“ (Ps 139, 23 – 24). Kušnja, koju prihvatimo, daje nam snagu i otvora oči da možemo prepoznati napasti i pobijediti ih snagom Duha Kristova.