Idi i najprije se izmiri s bratom. (Mt 5, 24)

Liturgija dana (27. veljače):

Prvo čitanje:
Ez 18,21-28
Zar je meni do toga da umre bezbožnik, a ne da se odvrati od svojih putova i da živi?

Ovo govori Gospodin Bog:
»Ako se bezbožnik odvrati od svih grijeha što ih počini, i bude čuvao sve moje naredbe i vršio pravo i pravicu, živjet će i neće umrijeti. Sva njegova nedjela što ih počini bit će zaboravljena: zbog pravednosti što je čini, živjet će. Jer, zar je meni do toga da umre bezbožnik — riječ je Gospodina Boga — a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi?
Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu i sve gadosti koje radi bezbožnik — hoće li živjeti? Sva pravedna djela koja bijaše činio zaboravit će se, a zbog svoje nevjere kojom se iznevjerio i zbog grijeha što ih počini, umrijet će. A vi velite: ‘Put Gospodnji nije pravedan!’ Čuj dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni? Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moje pravo i pravicu, živjet će i neće umrijeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti.«

Psalam:
130,1-8
Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati.

Iz dubine vapijem tebi, Gospodine:
Gospodine, usliši glas moj!
Neka pazi uho tvoje
na glas moga vapaja!

Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao,
Gospodine, tko će opstati?
Al’ u tebe je praštanje,
da bismo ti služili.

U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.
Duša moja čeka Gospodina
više no zoru straža noćna.

Više no zoru straža noćna
nek Izrael čeka Gospodina.
Jer je u Gospodina milosrđe
i obilno je u njega otkupljenje;
on će otkupiti Izraela
od svih grijeha njegovih.

Evanđelje:
Mt 5,20-26

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.
Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu.’ A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne: ‘Glupane!’ bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’ bit će podvrgnut ognju paklenomu.
Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.
Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš posljednjeg novčića.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Ivan Kuzmić, upravitelj župe u Sunji:

Pravednost farizeja i pismoznanaca bila je savršena. Sve propise Zakona su obdržavali i ljudi su ih u tome vidjeli i divili su im se. Isus od nas traži da naša pravednost bude veća od te „savršene“. Ako ona bude veća ulazimo u kraljevstvo nebesko.

Već ovdje nam se javlja važno pitanje – predstavlja li meni ne dolazak do Kraljevstva Nebeskog opasnost?

Ako nemam želju za životom u kraljevstvu nebeskom onda me ovakve riječi neće moći potaknuti na promjenu. Možemo li živjeti život bez vječnosti? Ako se naš život svede na proživljavanje onoga što nas veže samo za ovaj prolazni trenutak onda neću moći darovati sebe drugome, nego vrlo logično i jednostavno mislim na sebe da uživam u ovom vremenu koje mi je ostalo.

Zakon to dozvoljava, i ako ga činimo samo na van, da nas drugi vide kako smo ispoštivali zapovijed, nećemo ni u čemu pogriješiti. Ali od toga nećemo ništa dobiti.

Vjera farizeja i pismoznanaca je vjera pravila.

Njihova pravednost je pravednost pravila. Koliko puta mi ljubimo dalje od pravila. Pređemo korak dalje kako bi ljubili drugoga. Koliko puta su radi nas prešli preko pravila i koliko smo mi puta tražili drugoga da pogleda dalje. Bog je to učinio, Krist je postupio mimo pravila, da je bilo po pravilima ne bi nas bilo.

Isus nam daje novi pogled na Zakon. Prvenstveno ga ne živimo na van, da ispoštujemo propis, nego ga činimo u svom srcu, formira nas da prema svakom postupamo po onom što smo upoznali. Kad tako krenemo živjeti vjera dobiva novu dimenziju. Dakle unutar sebe prepoznamo što nam to propis daruje a da mi koristi, i onda vidjeti zašto to nastaviti živjeti.

Pogledajmo primjer naših propisa. Ako odlazak na misu gledamo kao obvezu od te mise nećemo dobiti ništa. Kad na misu pogledamo kao želju i kad joj pristupimo tako mijenja se sve ono što mi taj susret donosi. Ako samo ispoštujem na van sveta misa će proći ja ću ispuniti zakon ali se ništa neće promijeniti u mom životu. Ako sa svete mise ponesem ono što sam tamo primio moj život nakon izlaska iz crkve postaje drugačiji, barem malo. Takav je pogled na cijeli zakon.

Vjera ne smije postati automatizam i običaj, hobi…

Isus upozorava da ne pristupamo vjeri na izvanjski način, što je očito lagano. Nego nas usmjerava da od svog odnosa s Bogom dobivamo nešto što će nam mijenjati život, nakon iskrenog susreta s Bogom ne možemo ostati onakvi kakvi smo došli. Tu Isus plastično daje zapovijed „ne ubij“ koja je dosta lagana za izvršiti, samo ne smijem ubiti drugog čovjeka.

Isus tu ide dalje, ne da ne ubijemo drugoga, nego da drugoga ne isključujemo iz svog života, da ne odbacujemo drugog nego prema svakome pristupamo jednako. Dakle, vjera ne smije postati automatizam i običaj, hobi, nego ona ako ju stvarno želim živjeti mora postati temelj mog života. Temeljiti sve na mojoj vjeri.