I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje jer za to sam poslan. (Lk 4, 43)

Liturgija dana (2. rujna):

Prvo čitanje:
1Kor 3,1-9
Božji smo suradnici; Božja ste njiva, Božja građevina.

Braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu. Mlijekom vas napojih, ne jelom: još ne mogoste, a ni sada još ne možete jer još ste tjelesni. Doista, dok je među vama zavist i prepiranje, zar niste tjelesni, zar po ljudsku ne postupate? Jer kad jedan govori: »Ja sam Pavlov«, a drugi: »Ja Apolonov«, niste li odveć ljudi?
Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelj po kojima povjerovaste — kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Tko sadi i tko zalijeva, jedno su; a svaki će po svome trudu primiti svoju plaću. Jer Božji smo suradnici; Božja ste njiva, Božja građevina.

Psalam:
33,12-15.20 -21
Blago narodu koji Gospodin odabra sebi za baštinu.

Blago narodu kojemu je Gospodin Bog,
narodu koji on odabra sebi za baštinu!
Gospodin motri s nebesa
i gleda sve sinove čovječje.

Iz svoga prebivališta motri
sve stanovnike zemaljske:
on je svima srca stvorio
i pazi na sva djela njihova.

Naša se duša Gospodinu nada,
on je pomoć i zaštita naša.
Srce nam se u njemu raduje,
u njegovo sveto ime mi se uzdamo.

Evanđelje:
Lk 4,38-44

U ono vrijeme: Usta Isus iz sinagoge i uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im.
O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: »Ti si Sin Božji!« On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist.
Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih. A on im reče: »I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan.« I naučavaše po sinagogama judejskim.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Petar Mlakar, župnik in solidum u Ludbregu, u Župi Presvetog Trojstva i Svetištu Predragocjene Krvi Kristove:

U svjetlu današnje Božje riječi volio bih s vama podijeliti jedno svjedočanstvo: radi se o ozdravljenju djevojčice Eve prije tri i pol godine u Ludbregu. Naime, Eva, koja je tada imala 10 godina, oboljela je od mononukleoze, ali je došlo i do dodatnih problema: u mozak joj je ušla jedna bakterija. Stanje je bilo kritično te su je doktori stavili u umjetnu komu.

Njezini roditelji, iz mjesta pored Ludbrega, svaki dan dolazili su na svetu misu u ludbreško svetište i nakon mise pred Čudom Krvi Kristove molili za svoju kćer. Evin otac dao je i zavjet Bogu da će ići na svetu misu svaki dan, što od tada vjerno vrši. Hvala Bogu, Evino se stanje počelo popravljati, liječnici su je probudili iz kome i ona se s vremenom oporavila. No, kada je bila u komi, liječnici nisu davali mnogo nade za sretan ishod te su predviđali teške posljedice za mozak, pamćenje, kretanje… ipak, Eva se oporavila bez ijedne teške posljedice.

Vjerujemo da je Evino ozdravljenje i takav izvanredan oporavak plod vjere i molitve njezinih roditelja i djelo našeg Spasitelja Isusa Krista, koji je, kako kaže Sveto Pismo isti jučer, danas i uvijeke. Kao što se Isus nekad nadvio nad Šimunovu punicu i ozdravio je od ognjice, tako se Isus nadvio i nad Evu i ona je ozdravila.

Isus se u svojoj ljubavi brižno nadvija i nas svakog od nas.

Možda nas ne muči ognjica ili neka teška bolest, možda imamo druge brige koje su poput ognjice našoj duši. Svatko nosi neko breme. Sve to možemo donijeti Isusu i staviti pred Njega, u Njegove ruke. No, potrebno je odustati od nastojanja da sve riješimo sami i da se oslanjamo samo na vlastite snage i mogućnosti.

Potrebno je zastati i odvojiti vrijeme za molitvu, za susret s Isusom. Potrebno je osloniti se na Boga i smiriti svoje srce u spoznaji da je sve u Njegovim rukama. Da je naš život, da su životi naših bližnjih u Njegovim rukama. Potrebno je istinski povjerovati da On za nas brine. Kada takva vjera prodre dublje u naše srce, nestaje ognjica tjeskobe, straha i napetosti te dolazi mir, opuštenost i radost života. Dođimo stoga Isusu svaki dan!