Govore, a ne čine. (Mt 23, 3)

Liturgija dana (22. kolovoza):

Prvo čitanje:
Ez 43,1-7a
Slava Gospodnja uđe u Dom.

Anđeo me povede k vratima što gledaju na istok. I gle! Slava Boga Izraelova dolazi od istoka; šum joj kao šum velikih voda: i zemlja se sjala od slave njegove. To viđenje koje gledah bijaše kao viđenje što ga vidjeh kad dođoh da uništim grad i kao viđenje koje vidjeh na rijeci Kebaru. Padoh ničice.
A Slava Gospodnja uđe u Dom na vrata koja gledaju na istok. Tada me duh podiđe i odvede u unutrašnje predvorje. I gle: Dom bijaše pun Slave Gospodnje. I čuh glas koji mi iz Doma govori, a kraj mene netko stajaše. I reče mi:
»Sine čovječji, ovo je mjesto mojega prijestolja, ovo je mjesto stopa mojih nogu: ovdje ću, posred sinova Izraelovih, prebivati zauvijek.«

Psalam:
85,9-14
Slava će Gospodnja prebivati u zemlji našoj!

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir narodu svomu.
Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje,
i slava će njegova prebivati u zemlji našoj.

Ljubav će se i Vjernost sastati,
Pravda i Mir zagrliti.
Vjernost će nicati iz zemlje,
Pravda će gledat s nebesa.

Gospodin će dati sreću,
i zemlja naša urod svoj.
Pravda će stupati pred njim,
a Mir tragom stopa njegovih.

Evanđelje:
Mt 23,1-12
.
U ono vrijeme: Isus prozbori mnoštvu i svojini učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška nesnosna bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelje na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ,Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’ jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš — onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa — Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Mišel Kovačević, tajnik varaždinskog biskupa:

Braćo i sestre, dragi slušatelji!

Može li se vjerovati čovjeku koji jedno govori, a drugo čini?

Vjerojatno smo svi tijekom života susreli nekoga čije su riječi zvučale lijepo, uvjerljivo i ispravno, ali ih njegova djela nisu potvrđivala. Možda nam je netko govorio o poštenju, a sam nije bio pošten. Govorio je o razumijevanju, a nije imao razumijevanja za druge. Od drugih je zahtijevao odgovornost, točnost i marljivost, a za vlastite je propuste uvijek pronalazio opravdanje.

I ne prestajemo li s vremenom vjerovati takvim ljudima? Ne nužno zato što je sve što govore pogrešno, nego zato što vidimo da između njihovih riječi i njihova života postoji velika razlika.

I upravo nam današnji ulomak Evanđelja govori o toj razlici između onoga što čovjek govori i onoga što svojim životom čini.

Isus se obraća mnoštvu i svojim učenicima te im govori o pismoznancima i farizejima. To su bili ljudi koji su dobro poznavali Mojsijev zakon, tumačili ga narodu i poučavali druge kako trebaju živjeti. Isus čak priznaje da je mnogo toga što govore ispravno.

No problem prvenstveno nije bio u njihovu naučavanju, nego u njihovu životu. Čuli smo da su od drugih mnogo zahtijevali. Njima je važnije bilo kako izgledaju pred ljudima nego kakvi su doista pred Bogom. Zato Isus kaže: „Govore, a ne čine.“

Braćo i sestre! Ovdje se današnji ulomak Evanđelja povezuje s pitanjem koje smo postavili na početku: može li se vjerovati čovjeku koji jedno govori, a drugo čini?

Isus nam jasno pokazuje da vjerodostojnost čovjeka ne proizlazi samo iz njegovih riječi, znanja, naslova ili položaja. Vjerodostojan je onaj čovjek čiji život potvrđuje ono što govori. Onaj koji od drugih ne zahtijeva ono što sam nije spreman živjeti. Onaj koji svoj položaj ne koristi kako bi bio iznad drugih, nego kako bi im služio.

Stoga neka današnji ulomak bude poticaj svima nama: nastojmo živjeti ono što govorimo kako bi naše riječi bile potvrđene našim djelima. I ne otežavajmo drugima život svojim zahtjevima i prosudbama, nego im svojom blizinom, razumijevanjem i konkretnom pomoći pomozimo nositi ono što im je možda već teško.