Gospodine, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje! (Lk 23, 42))

Liturgija dana (23. studenog):

Prvo čitanje:

2Sam 5,1-3

Pomazaše Davida za kralja nad Izraelom.

U one dane: Dođoše sva izraelska plemena k Davidu u Hebron i rekoše: »Evo, mi smo od tvoje kosti i od tvoga mesa. Već prije, dok još Šaul bijaše kralj nad nama, ti si upravljao svim pokretima Izraela, a Gospodin ti reče: ’Ti ćeš pasti narod moj izraelski i ti ćeš biti knez nad Izraelom!’« Tako dođoše sve starješine izraelske kralju u Hebron, a kralj David sklopi s njima savez u Hebronu pred Gospodinom; i pomazaše Davida za kralja nad Izraelom.

Psalam:

122,1-5

Hajdemo radosno u Dom Gospodnji!

Obradovah se kad mi rekoše:
»Hajdemo u dom Gospodnji!«
Eto, noge nam već stoje
na vratima tvojim, Jeruzaleme.

Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani
i kao u jedno saliveni!
Onamo uzlaze plemena,
plemena Gospodnja.

Po zakonu Izraelovu
da slave ime Gospodnje.
Ondje stoje sudačke stolice,
stolice doma Davidova.

Drugo čitanje:

Kol 1,12-20

Prenio nas je u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje!

Braćo:
Zahvaljujemo Ocu
koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti.
On nas izbavi iz vlasti tame
i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje,
u kome imamo otkupljenje,
otpuštenje grijeha.
On je slika Boga nevidljivoga,
prvorođenac svakog stvorenja.
Tà u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji,
vidljivo i nevidljivo,
bilo prijestolja, bilo gospodstva,
bilo vrhovništva, bilo vlasti –
sve je po njemu i za njega stvoreno:
on je prije svega
i sve stoji u njemu.
On je glava tijela, Crkve;
on je početak, prvorođenac od mrtvih,
da u svemu bude prvak.
Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu
i po njemu
– uspostavivši mir krvlju križa njegova –
izmiriti sa sobom sve,
bilo na zemlji, bilo na nebesima.

Evanđelje:

Lk 23,35-43

U ono vrijeme: Podrugivali se Isusu glavari s narodom: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!«
Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.«
Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači preč. Janko Lulić, kancelar Sisačke biskupije:

Poštovane i drage slušateljice i slušatelji, kada kažemo riječ „kralj“ tada često mislio na nešto uzvišeno, snažno, moćno. Kralj najviši nasljedni naslov vladara u državnom uređenju koje se zove kraljevstvo. Kralj nas uvijek asocira na dostojanstvenika koji na svojoj glavi nosi krunu i u ruci vladalačko žezlo, koji ima apsolutnu moć među onima koji su mu podređeni. Isto tako, poznate su nam tolike povijesne ličnosti, toliki kraljevi i vladari koji su vladali svojim kraljevstvima, osvajali područja drugih zemalja, te na njihovom tlu utvrđivali tu istu vlast. Kroz tijek povijesti ostali su nam u sjećanju toliki vladari, kraljevi, vojskovođe, koji su doslovce od strane svojih podanika uživali kult božanstva, da bi kasnije doživjeli potpuni pad i slom često uzrokovan djelovanjem onih koji su bili takoreći najodaniji sluge ili podanici. Kraljevstva i kraljevi gotovo su se neprekidno izmjenjivali na povijesnoj stazi, a mnogi od njih već su odavno prekriveni prašinom zaborava, te ih se gotovo više nitko i ne spominje. Kolikom velikom brzinom je bio postignut njihov uspon, još većom brzinom se događao njihov pad i rasulo.

Liturgijsku godinu završava svetkovinom Krista Kralja, Krista kao Gospodara vremena i povijesti, početaka i kraja cijeloga svijeta i svih stvorenja. Ovu svetkovinu uveo je papa Pio XI. 11. prosinca 1925. godine. Kao što smo naglasili, svetkovinom Krista Kralja zaključuje se liturgijska godina, a time se želi naglasiti da Krist Otkupitelj jest Gospodar povijesti i vremena te da svi ljudi i sva stvorenja pronalaze u Kristu svoj smisao. No, moramo priznati kako nas Krist kao kralj zbunjuje. U odnosu na tolika kraljevstva i kraljeve kroz povijest, te načine njihova vladanja, Krist ostavlja svoj trag na povijesnoj stazi u sasvim drukčijem svjetlu. Njegova krunidba započela je izdajom, ostavljenošću i osudom, a ustoličen je na prijestolju koje je, kako svjedoči Pavao jednima sablazan, drugima ludost (1 Kor 1,23). Umjesto svečanih uzvika, ovaj Kralj doživljava mnoštvo uvreda i ponižavanja, koja bi sebi malo koji zemaljski vladar dopustio. Čak i oni koji s Njim dijele istu muku, iskušavaju ga: Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!

Ono što nas zbunjuje u Kristu kao kralju, jest percepcija moći i vladanja. Krist u potpunosti okreće, ili bolje rečeno, otkriva koja je to istinska moć i ispravno vladanje. Program svoga vladanja Krist pokazuje učenicima već u dvorani posljednje večere: …usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. Možemo samo zamisliti izraze lica Isusovih učenika. Još donedavno su bili opterećeni sjedištima u Kraljevstvu Božjem, a sada pred njima Kralj postaje Sluga! To nije samo gesta koja će pobuditi njihovo divljenje, već ih priprema za buduće nasljedovanje. Ne moramo onda puno niti razmišljati koliki je tek šok kod njih izazvao Kralj koji završava kao zločinac, pribijen na križ.

Isus u potpunosti mijenja percepciju vladanja, jer za Njega istinski vladar je onaj koji služi: …znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj (Mt 20,25). Upravo ta promijenjena percepcija utemeljuje Kraljevstvo koje neće biti nikada nadvladano, u kojem Kralj i dalje ostaje Sluga, a i od svojih podanika to isto traži, da ne caruju i gospoduju, već da služe. Možda bi se svetkovina Krista Kralja mogla interpretirati simpatičnom mišlju G. K. Chestertona koji je rekao da je istina uvijek okrenuta naglavačke, kako bi tako bolje privukla pozornost, te da zato mnoge laži i dalje čvrsto stoje na nogama, jer nemaju glavu na koju bi se okrenule.

Evanđeoski ulomak donosi na kraju jedan predivan trenutak u kojem drugi razbojnik, u svojoj boli ponizno traži i priznaje trpećeg Kralja: Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje. Želio bih s vama podijeliti misao pape Benedikta XVI. o vapaju ovoga razbojnika: Kako je pravedni razbojnik zamišljao dolazak Isusa u njegovo kraljevstvo i kako je izmolio Isusovo obećanje, ne znamo. Ali očito je upravo na križu shvatio da je ovaj nemoćnik pravi kralj – onaj koga Izrael očekuje i pored kojega on neće biti samo na križu, nego i u njegovoj slavi. Isusov odgovor nadilazi prošnju…Tako je u povijesti kršćanske pobožnosti pravedni razbojnik postao slika nade – utješna sigurnost da nas Božje milosrđe može dosegnuti i u posljednjemu trenutku; štoviše, da nakon promašena života utjecanje njegovoj dobroti nije uzaludno.

Zato bi kraj liturgijske godine mogao biti dobra prilika da i mi promijenimo percepciju, te od sada, predanije, kraljevski služimo, kako bi i sami mogli jednom čuti riječi koje je Isus uputio razbojniku: Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!