Dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila u njemu. (Lk 2, 40)

Liturgija dana (30. prosinca):

Prvo čitanje:

1Iv 2,12-17

Tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.

Pišem vama, dječice, jer su vam grijesi oprošteni po njegovu imenu. Pišem vama, oci, jer upoznaste onoga koji je od početka. Pišem vama, mladići, jer ste pobijedili Zloga. Napisah vama, djeco, jer upoznaste Oca. Napisah vama, oci, jer upoznaste onoga koji je od početka. Napisah vama, mladići, jer ste jaki i riječ Božja u vama ostaje i pobijedili ste Zloga. Ne ljubite svijeta
ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetsko
– požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.

Psalam:

 96,7-10

Raduj se, nebo, i kliči zemljo.

Dajte Gospodinu, narodna plemena,
dajte Gospodinu slavu i silu!
Dajte Gospodinu slavu imena njegova!
Prinosite žrtvu i uđite u dvorove njegove,
poklonite se Gospodinu u sjaju svetosti njegove!
Strepi pred njim, sva zemljo!
Nek se govori među poganima: »Gospodin kraljuje!«
Svijet on učvrsti da se ne pomakne,
narodima pravedno upravlja.

Evanđelje:

Lk 2,36-40

U ono vrijeme: Bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila u njemu.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači don Ivan Aničić, župnik župe Uznesenja BDM, Prisoje (BiH):

U Evanđelju susrećemo proročicu Anu — staricu koja je, kako kaže Luka, “danju i noću služila Bogu u postovima i molitvama”. Nakon svega što je prošla, nakon godina usamljenosti i šutnje, nije dopustila da joj srce otvrdne. Dok su mnogi možda već zaboravili obećanja Božja, ona ih je u sebi i dalje nosila, budna i ustrajna, poput plamena koji ne gubi sjaj.

Ana je žena vjernosti, a u njezinu liku otkrivamo tihu veličinu onih koji ne odustaju. Njezin život nije više ispunjen djelima koja se vide, nego prisutnošću koja blagoslivlja. U starosti, kad su riječi rijetke, njezina molitva postaje govor srca koji dopire do neba. Takvi su ljudi neprimjetni, ali na njima svijet stoji.

Ona ne dolazi u Hram po svakodnevnoj navici, nego iz ljubavi. Ne čeka da joj Bog nešto da, nego Mu se ona daje. U trenutku kad vidi Dijete Isusa, njezino srce prepoznaje ispunjenje svega što je čekala. Nema velike riječi, nema velike geste —nego samo hvala. U toj jednostavnoj zahvalnosti nalazi se sva mudrost vjere.

I nama, koji lako klonemo i koji mislimo da smo “dovoljno služili”, Ana pokazuje da vjernost nema rok trajanja. Upravo to od nje možemo naučiti da naše služenje, molitva i rad trebaju ostati vjerni do kraja života. Jer čovjek zna olako prosuti sav „ugled“ koji je godinama stvarao. Lako čovjek može potonuti u besmisao u kojem misli da sve što je radio ništa ne vrijedi i da nema smisla. Smisla ima kada radimo za Boga, a to hoće li netko prepoznati možda nije bitno. Učini što si dužan učiniti.

Zato neka i naš život, ma koliko dug ili težak bio, ostane poput njezina — molitva što ne prestaje i vjernost koja traje do kraja.