Bog neće da propadnu maleni. (Mt 18, 14)

Liturgija dana (9. prosinca):

Prvo čitanje:

Iz 40, 1-11

Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Gospodnje ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje.

Glas viče: »Pripravite put Gospodnji u pustinji poravnite u stepi stazu Bogu našemu! Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo neka se izravna, što je hrapavo neka se izgladi! Objavit će se tada Slava Gospodnja, i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila.«

Glas govori: »Viči!« Odgovorih: »Što ću vikati?« — »Svako je tijelo trava, ko cvijet poljski sva mu dražest. Sahne trava, vene cvijet,kad dah Gospodnji preko njih prođe. Doista, narod je trava! Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našega ostaje dovijeka!« Na visoku se uspni goru, blagovjesnice sionska! Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: »Evo Boga vašega!«

Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Gle, naplata njegova s njime, i nagrada njegova pred njim! Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim sakuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje.

Psalam:

96 , 1-3.10ac.11-13

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!
Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!
Pjevajte Gospodinu, hvalite ime njegovo!
Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo.

Kazujte poganima njegovu slavu,
svim narodima čudesa njegova.
Nek se govori među poganima:
»Gospodin kraljuje!« —
narodima pravedno upravlja.

Raduj se, nebo, i kliči, zemljo!
Neka huči more i što je u njemu!
Nek se raduje polje i sve što je na njemu,
neka klikće šumsko drveće.

Neka klikće pred Gospodinom, jer dolazi,
jer dolazi suditi zemlji.
Sudit će svijetu po pravdi
i narodima po istini svojoj.

Evanđelje:

Mt 18, 12-14

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe — zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak, župnik Župe sv. Jurja mučenika u Svetom Jurju u Trnju:

Desetorica gubavaca stoje pred Isusom, izvan grada, izvan života, izvan tuđeg pogleda. Oni mole ono što svaki ranjen čovjek moli kad više nema što izgubiti: Smiluj nam se! U toj rečenici nema filozofije – samo istina. Bog uvijek sluša istinu. I zato ozdravljenje dolazi na putu, nenajavljeno, neprimjetno, gotovo tiho. A onda se događa još tiši trenutak: devetorica odlaze, a samo se jedan vraća.

Zahvalnost je uvijek povratak. Povratak k izvoru, povratak k onome koji je djelovao, povratak k vlastitoj nutrini. Devetorica su ozdravila, ali samo je jedan ozdravio iznutra. Jer zahvalnost mijenja čovjeka – ne zato što je lijepa gesta, nego zato što je istina srca. Zahvalan čovjek vidi više: ne samo rješenje problema, nego i ruku koja je djelovala.

Smiluj nam se!

U životu je lako postati jedan od devetorice: kad se dobro dogodi, nastaviš dalje, zaboraviš, uzmeš zdravo za gotovo, pripišeš slučajnosti ili vremenu. Ali zahvalnost je onaj trenutak kad shvatiš da dobro nikada nije samo događaj – dobro je trag. Trag Božje diskretne prisutnosti. Trag koji poziva da se zaustaviš i vratiš, makar na trenutak.

Suvremeni čovjek ima sve, ali rijetko ima vremena stati. A zahvalnost traži upravo to: zastati. Pogledati unazad i priznati da nisi sam stigao ovamo gdje jesi. Da se dobro nije dogodilo slučajno. Da te netko vodio, čuvao, nosio, oblikovao. Zahvalnost je duhovni realizam koji oslobađa od iluzije da je sve u tvojim rukama i vraća te u istinu da mnoge stvari dobivamo prije nego što ih zaslužimo.

Bog najradije ulazi u srce koje zna zahvaliti. Ne zato što mu treba naše hvala, nego zato što zahvalno srce ostavlja prostora. Ono ima pukotinu. I Bog u nju ulazi s lakoćom. Jer srce koje se vraća Bogu nikada nije prazno – ono je već ispunjeno.

Zahvalnost ne povećava broj darova. Zahvalnost povećava srce koje može primiti Boga.