Bijahu kao ovce bez pastira. (Mk 6, 34)

Liturgija dana (7. veljače):

Prvo čitanje:
1Kr 3,4-13
Podaj svome sluzi srce pronicavo da može suditi tvom narodu.

U one dane: Salomon ode u Gibeon da ondje prinese žrtvu, jer to bijaše najveća uzvišica. Salomon prinese tisuću paljenica na tom žrtveniku. U Gibeonu se Gospodin javi Salomonu noću u snu. Bog reče: »Traži što da ti dadem.« Salomon odgovori: »Veoma si naklon bio svome sluzi Davidu, mome ocu, jer je hodio pred tobom u vjernosti, pravednosti i poštenju srca svoga; i sačuvao si mu tu veliku milost i dao si da jedan od njegovih sinova sjedi na njegovu prijestolju. Sada, Gospodine, Bože moj, ti si učinio kraljem slugu svoga na mjesto moga oca Davida, a ja sam još sasvim mlad, te još ne znam vladati. Tvoj je sluga usred naroda koji si izabrao; naroda brojnog, koji se ne da izbrojiti ni popisati. Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!«
Bijaše milo Gospodinu što je Salomon to zamolio. Zato mu Gospodin reče: »Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavosti u prosuđivanju pravice, evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe, ali ti dajem i što nisi tražio: bogatstvo i slavu kakve nema nitko među kraljevima.«

Psalam:
119,9-14
Nauči me, Gospodine, svojim pravilima!

Kako će mladić čistim sačuvati put svoj?
Čuvajući riječi tvoje.

Svim srcem svojim tebe tražim;
ne daj da zastranim od zapovijedi tvojih.

U srcu pohranih riječ tvoju,
da protiv tebe ne sagriješim.

Blagoslovljen si, Gospodine,
nauči me svojim pravilima.

Usnama svojim navješćujem
sudove usta tvojih.

Putu se propisa tvojih radujem
više no svemu bogatstvu.

Evanđelje:
Mk 6,30-34

U ono vrijeme: Apostoli se skupiše oko Isusa i izvijestiše ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.
Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati mnogočemu.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Antun Faltak, sudski vikar Bjelovarsko-križevačke biskupije:

Poslanje učenika koji su dva po dva obilazili mjesta u koja ih je Isus poslao, propovijedali su riječ obraćenja, borili su se protiv zla, izgonili zloduhe, ljubavlju i brigom koja lijeći ozdravljali potrebite – završilo je dolaskom, odnosno povratkom Isusu.

Sada ih gledamo okupljene oko Isusa kako ga izvještaju o svemu što su činili i naučavali. O svemu dobrome, lijepome ali i o svim poteškoćama i problemima govore Isusu jer je njegovo poslanje koje su vršili, on je taj koji im je dao vlast.

I za nas danas vrijedi isto.

Mi smo Isusovi učenici, On je izvor i nadahnuće svakog kršćanskog poslanja, s njime onda valja dijeliti radost ali i muku, entuzijazam i zamor življenja i naviještanja Njegove Radosne vijesti.

Druga Isusova zapovijed učenicima – otići na samotno mjesto – vezana za je prvu. Otići na samotno mjesto, za Isusa znači osigurati si mjesto i vrijeme za molitvu. Za Isusove učenike, koliko je važno biti poslušan prvoj zapovijedi – naviještanja, vršenja duhovne i tjelesne ljubavi prema braći i sestrama – toliko je jednako važno biti poslušan i ovoj zapovijedi – osigurati si mjesto i vrijeme za molitvu.

Danas molitvena osama je mjesto i vrijeme u kojemu ostavimo sve drugo i sve druge, i dolazimo Isusu, s njime dijelimo sve dobro i lijepo ali i sve poteškoće i probleme koje imamo u življenju i naviještanju njegove Radosne vijesti.

Osigurati si mjesto i vrijeme za molitvu od egzistencijalne je važnosti za svakog učenika jer upravo trenutak molitve, trenutak osame s Gospodinom, kada s njime dijelimo naše iskustvo i osjećaje, kada s njime dijelimo naše živote – predstavlja posljednju i konačnu postaju poslanja, svakog djelovanja i truda. Ono što činimo u svakodnevnom životu, dijelimo s Njime, njemu se uvijek iznova vraćamo i njemu donosimo.

Ove subote, zahtjev za osigurati mjesto i vrijeme za molitvu i za osamu – na poseban način poziva da cijeli jedan dan u tjednu odvojimo za molitvu, za odmor i za slavlje Kristova uskrsnuća. Sutrašnji dan, Nedjelja, tjedni Uskrs, dan slavlja Euharistije, dan odmora – za nas vjernike trenutak je, kao i za učenike, kada se zaustavljamo i svraćamo s naših svakodnevnih putova i poslova. Kao zajednica vjernika, učenika, skupljamo se oko Isusa, s njime dijelimo sve ono što smo činili i naučavali, i ono dobro i ono loše.

Često puta suočavamo se sa zavodljivim argumentima te mislimo da vrijeme koje odvajamo za molitvu, uskraćuje vrijeme za posao, druženje, odmor, zabavu. Često puta čujemo kako vrijeme tjednog odmora šteti ekonomiji, umanjuje zaradu.

Nedjelja i nedjeljni odmor za nas vjernike je duhovna nužnost i poštivanje Isusove zapovijedi.

Za društvo u cjelini, nedjelja i nedjeljni odmor pitanje je civilizacijskog dosega i znak kulture koja poštiva čovjeka i njegovo dostojanstvo.

Molimo danas na poseban način za sve one koji su, ne samo dio vremena, ne samo jedan dan u tjednu, nego cijeli svoj život posvetili molitvi u duhovnom zvanju. Neka se Gospodin udostoji blagosloviti našu Crkvu novim svećeničkim i redovničkim zvanjima.