Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. (Iv 12, 26)

Liturgija dana (10. kolovoza):

Prvo čitanje:
2Kor 9,6-10
Bog ljubi vesela darivatelja.

Braćo! Tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti. Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja. A Bog vas može obilato obdariti svakovrsnim darom da u svemu svagda imate svega dovoljno za se i izobilno za svako dobro djelo — kao što je pisano:
Rasipno dijeli, daje sirotinji,
pravednost njegova ostaje dovijeka.
A onaj koji pribavlja sjeme sijaču i kruh za jelo, pribavit će i umnožiti sjeme vaše i povećati plodove pravednosti vaše.

Psalam:
112,1-2.5-9
Dobro je čovjeku koji je milostiv i daje u zajam.

Blago čovjeku koji se boji Gospodina
i koji uživa u naredbama njegovim:
moćno će mu biti na zemlji potomstvo,
na pravednu će pokoljenju počivati blagoslov.

Dobro je čovjeku koji je milostiv i daje u zajam,
koji poslove svoje obavlja pravedno.
Do vijeka neće on posrnuti:
u vječnome će spomenu biti pravednik.

Žalosne se vijesti neće bojati,
stalno je njegovo srce uzdajuć se u Gospodina.
Postojano mu je srce, ničeg se ne boji,
neprijatelje svoje prezire.

On rasipno dijeli, daje sirotinji:
pravednost njegova ostaje dovijeka,
njegovo će se čelo slavno uzdići.

Evanđelje:
Iv 12,24-26

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Zaista, zaista, kažem vam:
ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre,
ostaje samo;
ako li umre,
donosi obilat rod.
Tko ljubi svoj život, izgubit će ga.
A tko mrzi svoj život na ovome svijetu,
sačuvat će ga za život vječni.
Ako mi tko hoće služiti,
neka ide za mnom.
I gdje sam ja,
ondje će biti i moj služitelj
Ako mi tko hoće služiti,
počastit će ga moj Otac.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Dragan Grizelj, gvardijan franjevačkog samostana na Trsatu i čuvar svetišta Majke Božje Trsatske:

Današnje Evanđelje stavlja naglasak na smisao života: Isus se uspoređuje sa zrnom koje mora pasti na zemlju i umrijeti da bi donijelo rod. Evanđelje nam želi pokazati smisao Kristova groba: taj je smisao u Božjoj misli posve drugačiji nego u ljudskim mislima, u ljudskom prividu.

Isusa su uzdigli na križ, mučilo sramote – ali po Božjem gledanju time su ga zapravo proslavili. Isus je odbačen od Židova – ali će to biti obilno nadoknađeno otkupljenjem mnoštva poganskih naroda. Isus će biti uzdignut, otrgnut sa zemlje – ali će upravo tada sve privući k sebi.

Isus će poput zrna mrtav pasti u zemlju – ali će donijeti obilan rod.

Istu usporedivost Božjih namjera s ljudskim namjerama možemo naći u smislu Kristove smrti i groba, kao i smrti i groba svakog čovjeka. Sveto pismo izričito tvrdi da je smrt kazna Božja za čovjekov grijeh. Ona je ušla u svijet po grijehu prvog čovjeka Adama. Čovjek bi tu stao: Adam je sagriješio i zato je kažnjen, čovjek ne vidi ništa dalje. Za Boga, dobrog Oca, najvećeg čovjekoljupca, to nije kraj: Bog i dalje ljubi svoju djecu, ljude. On u smrti gleda ne samo kaznu nego i spasonosni lijek: tko poslušno iz Božje ruke primi smrt kao izraz poslušnosti, smrt mu donosi spasenje. Isusova smrt, ukop i uskrsnuće objava su dakle, toga Božjeg plana sa svim ljudima. Zato se Isus i predstavlja kao zrno koje pada u zemlju ali ne da istrune nego da iz njega nikne novi život.

Moramo s Kristom umrijeti, ako hoćemo da iz našega života i djelovanja iznikne novi život u uskrsnuću našega tijela. To umiranje s Kristom nije samo onaj posljednji čas kojim će završiti naš ovozemaljski život.

Kršćanin vjernik mora svakodnevno umirati s Kristom.

Svaka žrtva koju podnesemo za ljubav Bogu ili bližnjemu je dio te naše smrti, toga našeg umiranja. U svakoj svetoj misi, svetoj žrtvi Isusove smrti i uskrsnuća Isusovo tijelo u svetoj hostiji pada u zemlju našega tijela, da ga sjedini sa sobom, za prijelaz kroz smrt i grob, u slavu uskrsnuća.

Blagdan sv. Lovre nam potvrđuje da Božji čovjek je spreman živjeti svjedočiti, prihvatiti i mučeništvo da bi njegovo svjedočanstvo vjere donijela obilje plodova. Njegovo svjedočanstvo je poticaj svima nama da i mi svjedočimo radikalnim kršćanskim životom.

Za Krista se isplati potrošiti život a to je konkretno umiranje sebi, a življenje za drugoga.

Evanđelje savršeno nas uvodi u tajnu i otajstvo kršćanskog konkretnog življenja. U krštenju Bog na poseban način ulazi u život čovjeka. On ga ljubi svojom vječnom ljubavlju i upisuje ga u svoj dlan. Po krštenju mi smo pritjelovljeni Isusu Kristu. Postajemo jedno s njim i njegovom Crkvom koja je tijelo njegovo.

Kao što se pšenično zrno polaže u zemlju da donese roda. Krštenje je poput pšeničnog zrna koje valja položiti u plodnu zemlju, u zemlju kršćanskog i obiteljskog doma. I ako ne bude njegovano kršćanskim odgojem, ako ne bude obrađivano s ljubavlju i zalijevano vjerom ono ne može donijeti roda. Stoga kao Crkva, kao Kristova zajednica, molimo jedni za druge da budemo istinski svjedoci vjere i ljubavi prema Isusu Kristu, Spasitelju ljudi, da se tako jednoga dana svi nađemo u zajedništvu Isusova nebeskog kraljevstva. Amen!