Pjesnik Viktor Vida rođen je 1913. u Kotoru, a umro je 1960. u Buenos Airesu. Završio je hrvatski, talijanski, francuski i ruski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1942. odlazi prvo u Veneciju, a potom u Rim. Nakon toga seli u Argentinu „iskusivši tegobe emigrantskog života“. Kao pjesnik afirmirao se u međuratnom razdoblju, prvo u nikšićkoj „Slobodnoj misli“, a zatim u krugu pjesnika Ljube Wiesnera, Nikole Polića, Ujevića i Alfirevića u Zagrebu. Napustio je široki slobodni stih i preuzeo vezanu strofu „gričana“ i njihova učitelja Matoša, a s njom i pjesnički instrumentarij i muzikalnost. U egzilu, u Buenos Airesu, Vida objavljuje dvije, možda i najbolje emigrantske pjesničke zbirke: ‘Svemir osobe’ te ‘Sužanj vremena’ u kojima se potvrđuje kao vrstan pjesnik. Vida je autor antologijskih pjesama Elegija, Otrovane lokve, Gorući grm, Ex voto, Sužanj vremena, Staklena spirala, Anđeo mrtvih, Bijeli prostor – koje ga svrstavaju uz bok ponajboljih hrvatskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća. Iako je po strukturi stiha jednim dijelom blizak Ujeviću, Wiesneru ili Alfireviću, a drugim dijelom velikanima poput Rilkea, Ungarettija ili Quasimoda, uspio je zadržati svoj osobni pjesnički rukopis. U pjesmama religioznoga nadahnuća ili s religiozno-biblijskim motivima Vida je, za razliku od mnogih hrvatskih pjesnika koji su kroz pjesme eksplicitno svjedočili svoju religioznost, postigao iznimnu razinu umjetničke vjerodostojnosti i na viši stupanj doveo hrvatsku metafizičko-religioznu liriku.

U antologijskoj pjesmi ‘Večer navještenja i noć’ Vida se usredotočuje na misterij betlehemskog čuda i utjelovljenja te onaj odlomak „Praevanđelja“ u kojem Bog u praskozorje čovječanstva najavljuje svoje spasenje i proriče duhovni sukob između ženina potomka Gospodina Isusa Krista i Sotoninih zlih sila. Spominje se zatim „Predvečerje Jone“, toga neposlušna proroka, a ipak Božjega izabranika, koji na vlastitu iskustvu doživljava veličinu Božje spasonosne milost. Noć navještenja u očitoj je suprotnosti s noći s kojom je pjesnik samotno suočen i u kojoj grize kruh vlastite samoće, škropeći ga suzama. Vida ne preuzima gotove biblijske klišeje, on im, koristeći ih, daje novu, drukčiju, vlastitu doživljajnost.

Večer navještenja i noć

Rastuća večer, što se iz srca razlistava kao palma.

Pod tim zračnim lukom

Djevica je plahovito stala,

međ prstima joj dršću tri grančice.

Ona, koja bdije, zvati će se majka.

O slatki umor večeri, klonuće

u čistoj modrini, gdje blago velikih očiju

Snatri.

Predvečerje Jone i lelujanja alga

u plićacima,

a potom noć Pascala,

koji sluša rječitu tišinu

kao Božji ljudi,

kad, odloživ motiku i mrežu,

ugađaju, Oče, tvojim znamenjima

i jedu kruh samoće i kvase ga suzama.

Dane je Gabrijel brojio, bacajući šljunak

u svježinu zdenca,

što je kao u vjenčanju mjeseca i vode

hladnom tamom težio vedrini

visokoga neba.

(Vrebam te iza stabla, zmijo, kako

sikćeš rub

Arkanđelova plašta.)

Obrisi stvari bili su one noći

kao osvijetljeni zelenim fenjerom,

kako znadu biti u djetinjstvu

na proštenjima

od mirisa karbida i ruža,

jer tako se dijete zanosi i čudi.

A tebe nek ponese vjera,

moj brate,

kad se budiš

u ovaj svijet tužnih sanja,

jer je bol

bunar sjetne sreće.