Pjesnik, književni kritičar, esejist, prevodilac i novinar Davor Šalat rođen je 1968. u Dubrovniku. Godine 2005. diplomirao je komparativnu književnost i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Glavni je urednik časopisa „Most“ i urednik Matična časopisa „Kolo“. Godine 1991. dobio je nagradu Goran za mlade pjesnike te mu je godinu dana kasnije objavljena prva zbirka pjesama ‘Unutarnji dodir’. U svojoj lirici, autentičnoga pjesničkog izraza, započeo je slikovitošću i oduhovljenjem vidljive stvarnosti da bi u drugoj zbirci ‘Sanjarije krhkog sunca’ tematizirao nemogućnost jezika da izrazi apsolut i došao do meditativne lirike i lirike raspoloženja u zbirkama ‘Uspavanka pod pepelom’ i ‘Tumačenje zime’. Deset godina poslije objavljuje zbirku ‘Zvijezde, davna lica spašenih’. Marno prati hrvatsko pjesništvo 20. i 21. stoljeća, što svjedoči pet objavljenih knjiga eseja i kritika o hrvatskim pjesnicima od kojih je knjiga ‘Zrcalni ogled’ 2015. ovjenčana nagradom Julije Benešić kao najbolja zbirka kritika. Osim toga, Šalat prevodi sa španjolskoga te je 2001. preveo i objavio zbirku ‘Vječnosti’ španjolskoga nobelovca Juana Ramona Jimeneza. Danas ćemo čuti dvije Šalatove pjesme, pjesmu u prozi Noćni Isus i pjesmu Došašće. U prvoj, naslućuje Isusov dolazak, zapravo kako sam kazuje, naslućuje Isusovo primicanje „u vječnom dolaženju“. U drugoj pak pjesmi, pomalo hermetičnog izraza, kao da se ono vječno dolaženje pretvara u „ledno iščekivanje“. Suvremeni se čovjek trudi dokučiti otajstvo Božjeg silaska, osluškuje, čeka, naslućuje, ali glas Božji kao da je nijem, „šuti svoga Oglasitelja“ te sve ostaje na osluhu, čekanju i slutnji.

Noćni Isus

Iz prikrajka sluti se tvoj korak, očišćen od zvukova. Još ne znam, hrliš li to meni, remeteći spokoj noći. Tvoja noga, hodi li tragovima što ih tek trebam utisnuti tromim stopalima? Možda je pak uho bilo prehitro, a Ti još dalek i nestvaran? Svejedno, Ti mi se zacijelo primičeš, u svom vječnom dolaženju. I umorno ti disanje već odjekuje u tamnom šumorenju krošanja. Iza pozaspalih breza gotovo te susrećem, gotovo prepoznajem neraspoznatljivo ti lice. No moje oči ne mogu te spaziti: ko jeka si bez boja i oblika što mi se prikrada srcu…

Došašće

ledno iščekivanje:

… i riječ se stegnula

u utrobi noći;

nismo se nasitili

drhtavih slova: skriveni se

oblak zapleo za granje…

a već nas žudi noćnija noć

da slušamo, čekamo, slutimo

neko oko što se bridi

tamnim srcem, glas što šuti

svog Oglasitelja.