Ivan Raos, pjesnik, pripovjedač, dramatičar, esejist, putopisac, rođen je 1921. u Medovu Dolcu kraj Imotskog, a umro je 1987. u Splitu. Klasičnu gimnaziju polazio je u splitskom biskupskom sjemeništu, a posljednja dva razreda u gradskoj klasičnoj gimnaziji. Nakon mature radio je različite obične poslove pipničara, perača suđa, preprodavača… da bi 1967. postao slobodni književnik. Autor je niza turističkih vodiča i monografija. Prema riječima Mire Muhoberac, „u tematsko-motivsko-tipološkom smislu cijeli njegov književni opus obilježavaju zavičajnost, autobiografizam i kozmopolitizam“.

Prvu pjesničku zbirku Utjeha noći objavio je 1942. Nakon toga uslijedila je pjesnička proza odnosno pjesme u prozi i prozne poeme Grold Taqurat i Pjesan Nikodemova koje su zaplijenile ustaške vlasti. Iako je Ivan Raos daleko poznatiji kao romanopisac po svojoj autobiografskoj trilogiji Vječno žalosni smijeh, socijalno-povijesnoj fresci Imotske krajine, Dalmatinske zagore i južne Hrvatske Prosjaci & sinovi te Župnik na kamenu, Kraljičin vitez i Zloduh vlasti, možda čak i kao dramski pisac po dramama, herojskoj tragediji Autodafe moga oca, I plovi bijeli oblak i Navik on živi k izgine pošteno, zbog njegove socijalno angažirane ‘Božićne balade’ uvršćujemo ga u „Liriku Došašća“.

Zaludu su nam sve zornice, sve predbožićne molitvene riječi i božićne želje ako nismo u stanju prepoznati tuđi jad i biti solidarni s onima koji su potrebiti, ako naše riječi ne prate i djela milosrđa. A upravo su ona ta na koja nas obvezuje djelatno i djelotvorno kršćansko iščekivanje budućega života. Ivan Raos nas svojom Božićnom baladom upućuje na djelatno i djelotvorno, angažirano kršćansko življenje u svijetu poremećene ravnoteži bogatstva i siromaštva. Pjesma Božićna balada, ispjevana u šest četverostiha u petnaestercima, zapravo je lirsko-narativna struktura kojom je pjesnik u dugim i baladičnim stihovima ispisao sudbinu jedne tipične siromašne i nesretne hrvatske obitelji. Pjesma je, što je više nego znakovito, nastala tijekom predbožićnih dana 1941.

Božićna balada

Led je prikovo čavle za koru majke zemlje,

divlji bešćutni vjetar raznosi pahulje bijele

i gradi nadgrobne humke. Hiljade usta kunu

hiljade duša moli – suzama čemer cijele.

Na trošnu, prljavu logu bolesna ječi žena,

modro joj tijelo drhti, lijepe se krvave vlasi:

izba je pusta, nijema, zemljani lonci su prazni

– na svetom kućnom ognju zadnji se ugarak gasi.

Muž joj je davno umro i troje djece s njime,

bijeda se uvukla šutke i siše nju i dijete

– stari se jablan njiše i trusi prozirno inje,

Nad njime gavrani crni zlokobno gračući lete.

Nestade svega u kući. Jednoga ledenog jutra,

u prvom nahrupu bure, nestade i njena Rina.

Lagano dan se miče i njene grudi para,

vrele se zjene šire: uzalud čeka sina.

Drugoga dana k jutru led joj ukoči prste,

uda su zamrla njena, tek srce majčino bije,

u zadnjem samrtnom hropcu na svoje dijete misli

i zdanju patničku suzu za sreću njegovu lije.

Lupiše treskom vrata: „Nosim ti, majko, kruha!“

A njene crne oči, ljepše nego iz bajke,

planuše na čas srećom. On se savija uz nju;

sa crnim kruhom pokraj ledene sledi se majke.