Budi dio naše mreže

Trogir, Mala Venecija, grad spomenik ili kako ga još nazivaju „kamena ljepotica“ je 1997. godine kao hrvatsko dobro upisan na Listu svjetske baštine UNESCO-a. Trogir je poznat po spoju renesansnih, baroknih i romaničkih građevina, a nalazi se na malom otoku koji je mostom povezan s kopnom i otokom Čiovo. O Trogiru i njegovim građevinama te njegovoj svjetski poznatoj kamenoj skulpturi razgovarali smo s prof. Radoslavom Bužančićem, pročelnikom Konzervatorskog odjela u Splitu, a nekada u Trogiru, koji je za svoj rad na području spomeničke baštine dobio brojne nacionalne nagrade te nagradu "Europa Nostra".

/ Mislava Bišćan

Prof. Bužančić kada je i zašto povijesna jezgra grada Trogira upisana na Listu svjetske baštine?

Trogir je na Listu svjetske baštine upisan 1997. godine, nakon niza neuspjelih pokušaja u prošlosti i to je bio jedan trenutak koji je doista promijenio ozračje u Trogiru. Naime, Trogir je grad koji je po mnogočemu mogao biti upisan na Listu, ali bilo je teško pronaći pravi ključ. Zbog toga je ta godina bila prekretnica, a možda i trenutak dugogodišnjeg bavljenja spomenicima i kulturnog rada, što je prethodilo jednom velikom projektu za koji je trebalo puno vremena.

Grad Trogir stoljećima je prožet kozmopolitskim utjecajima. Koje sve utjecaje možemo iščitati na povijesnoj jezgri grada kojeg nazivaju – gradom spomenikom?

Oduvijek se Trogir na neki način percipira kao grad-spomenik i upisati ga na Listu svjetske baštine nije bilo jednostavno. Odnosno, nije bilo jednostavno pronaći onaj fenomen koji bi u tom gradu bio dovoljno ekskluzivan da se postavi kao najvažniji. Naime, kroz cijelu svoju povijest Trogir je bio pod iznimno jakim utjecajem svjetskih kretanja. I već od najranijih vremena, od geneze grada na jednom otočiću na kojem su se zapravo izmiješali ilirski starosjedioci s helenističkim kolonistima, taj grad od samih početaka ima internacionalne ili svjetske domete u arhitekturi, urbanizmu… O tom grčkom gradu prije tridesetak godina nismo znali gotovo ništa. Postojalo je samo nekoliko figurica, nekoliko spolija i natpisa koji su datirali grčko podrijetlo Trogira uz, dakako, njegov naziv Tragurion i povijest koja je zapisala tradiciju da je grad nastao kao grčka kolonija. Tek kada se uspostavila urbanistička matrica, kad se pronašao glavni gradski trg, mogli smo čvršće povezati najelitniji kulturalni biser s produkcijom koja bi bila moguća u gradu takve uljudbe 4. stoljeća prije Krista. Od tog trenutka Trogir je doživio jako puno urbanističkih promjena i, ono što je fascinantno, smatralo ga se tipičnim srednjovjekovnim gradom, obzidanom bedemima. S vanjske strane prema sjeveru, istoku i zapadu su zidovi koji su bastioni kasnoga baroka i iščitavanje renesansnog sloja bilo je gotovo pa nemoguće. Sve je to ukazivalo na sjajnu povijest, ali svega toga nije bilo dovoljno da se izvuče fenomen nečega prepoznatljivog u cijelome svijetu.

Pogled na grad Trogir s vrha zvonika Katedrale sv. Lovre (Foto: Davor Puklavec/PIXSELL)

U tim okolnostima odluka je pala da se pokuša prikazati jedan kulturni fenomen kontinuiranog razvitka ideje, od otoka Hipodamovog urbanizma, preko rimskog grada koji je nastavio taj humanistički razvoj. Nakon toga opet srednji vijek koji je fascinantan i koji je vezan uz hrvatske narodne vladare. Imate i renesansnu kapelu Svetog Ivana, zaštitnika grada, koja je sama bila dovoljna da se prepozna kao jedan izniman fenomen s oko 160 reljefa, figura i dekoracija iznimne vrsnoće. Tome se dodaje i kasniji fiziokratski pokret pa čak i historicizam koji je donio harmonistička i arhitektonska lijepa rješenja grada koji se do 20. stoljeća razvijao kao doista jedan mali, ali iznimno važan kulturni centar Dalmacije. Sve to skupa je dovelo do toga da se na neki način grad pokuša prikazati kao grad kontinuirane konjukture duha, grad koji prati jednu malu jadransku komunu koja je – sve do danas – zadržala kontinuitet u tom ekskluzivnom, iznimnom spomeničkom ili umjetničkom dometu. To je na kraju uspjelo i to su kriteriji po kojima je Trogir upisan na Listu svjetske baštine.

Ono što karakterizira Trogir je istančano klesarsko umijeće koje je ima svjetsku reputaciju…

Trogir je uvijek bio grad kamenara, s obzirom da je trogirski vapnenac jedan od najljepših i najkvalitetnijih na svijetu. Karakterizira ga velika gustoća i topla bijela boja. Lako se obrađuje, a otporan je na atmosferske prilike. Može se reći da su, bez pretjerivanja, najljepši spomenici svijeta, poput Radovanovog portala, napravljeni upravo od tog kamena.

Radovanov portal (Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL)

Druga najvažnija gospodarska grana i tradicija Trogira je brodogradnja. Primjerice, u 19. stoljeću Trogir ima brojna mala obiteljska brodogradilišta, čiju tradiciju možemo pratiti sve do Ilira. Dakle, upravo ona autohtona vještina izrade broda, koja je differentia specifica Hrvata među svim Slavenima, sačuvana je u tim znanjima, umijećima i vještinama trogirskih kalafata. Kada je, na primjer, trebalo sagraditi falkušu, jedan izniman brod viških ribara, trebalo je doći u Trogir, gdje su još uvijek ti zanati bili sačuvani. Posljednji od tih kalafata je napravio repliku jednog takvog broda.

Trogir – Lavovi na proceljeu katedrale sv. Lovre (Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL)

Koje su najreprezentativnije građevine Trogira?

Trogir ima nekoliko zaista ekskluzivnih spomenika koje ga definiraju. Prvenstveno je to katedrala koja je jedna od rijetkih romaničkih građevina koje su u sebi sačuvale i arheološke slojeve ranijih crkava. Imamo zapravo građevinu koja je zacrtana u romaničkom, strogom cistercitskom duhu, bez raskošnih kapitela i bez dekora, a onda odjednom u predvorju jedan od najljepših europskih portala koji je nastao kao pastiš različitih slojeva tog istog portala kroz povijest, i to u jednoj kompoziciji kojoj je pečat dao zadnji veliki arhitektonski slog u kojem je preuređena, a to je renesansa. Predvorje trogirske katedrale je prostor s najekskluzivnijim romaničkim spomenikom svijeta iza kojega stoji iznimno kvalitetna rana renesansa koja je počela stvarati Novi svijet. S jedne strane, tu je krstionica s velikim reljefom Kristovog krštenja, koja još ima neki prijelaz između gotike i rane renesanse, da bi s druge strane majstor otvorio romanički luk i stvorio okvir žive slike koja gleda na trg. Nakon velikih primjera Mantove, Pienze ili Borga u Rimu, jedan mali Trogir odlučio je napraviti najveće urbanističko remek djelo renesanse.

Pogled s vrha zvonika Katedrale sv. Lovre (Foto: Davor Puklavec/PIXSELL)

U povijesno-umjetničkom smislu trogirska katedrala zajedno s kapelom sv. Ivana je je najvrjednijih građevina.

U svim udžbenicima piše da je to romanička katedrala, možda i najljepša romanička renesansna katedrala na svijetu, ali ona je zapravo u renesansi toliko dopunjena i dorađena, da je u nekom svom konačnom obliku, rekao bih, renesansna katedrala. Ima nekoliko ekskluzivnih i sačuvanih renesansnih kompozicija unutra, makar je kasnije doba, posebno barok, velik dio toga oljuštio. Međutim, kad uzmete Kapelu sv. Ivana, to je fascinantan arhitektonski komad koji je nastao izravno iz traktata Leon Battista Albertija o tome kakva treba biti kapela. On kada daje upute za arhitekturu u svom djelu “De re aedificatoria” govori o tome kakva bi trebala biti sakralna građevina u kojoj prozori moraju biti visoko da ne bi ometali kontemplacije duha, a svi slojevi njegovih kipova i reljefa u službi su kozmogonije i predstavljaju jedan danteovski model raja u kojemu se duša odijeli od zemlje i kreće prema Bogu. U svakom pogledu na tu kapelu imate nevjerojatno iskustvo kad podižete pogled od poda prema gore. Može se vidjeti da je kipar složio očišta perspektive tako da kako podižete pogled, vaše će se oko naći na različitim visinama, prvi će biti u razini zemlje, drugi će biti na četiri metra od zemlje, treći na sedam metara. Znači, dižući pogled i promatrajući tu kapelu izvana, vaše će se tijelo odijeliti od zemlje i krenuti prema devetom nebu koje zapravo označava taj bačvasti svod, rađen na sliku i priliku antičkih hramova, sa 96 serafina u sredini kojih je Bog Otac koji prima vašu dušu koja se penje u nebo.

Pogled sa šetnice na Katedralu sv. Lovre (Foto: Davor Puklavec/PIXSELL)

Trogir, kojeg zovu i Malom Venecijom, bogat je i palačama. Koje su najznačajnije palače grada i zašto?

Trogir sanja da postane mali Rimini, jedna čvrsta papina grad-državica ili da se istrgne iz tog zagrljaja Venecije. Venecija je, kao iskusna politička sila, dovoljno rano primijetila što se događa, pa je dovoljno rano presjekla te ambicije. Ali te ambicije su pratile i ove arhitektonsko-urbanističke ambicije o kojima pričamo i potpuno je jasno da jedan Ćipiko, u svojim mogućnostima, radi ono što radi jedan Malatesta s druge strane Jadrana. Njegova palača na glavnom gradskom trgu je fenomen sam po sebi, jer nasljeđena je od oca i ranijih predaka, između kojih po ženskoj liniji Cege donose tu palaču u obiteljsku baštinu. Nakon smrti oca, Ćipiko radi raskošno gnijezdo po uzoru na venecijanske palače, koje su tipične, loža s jedne strane, stube s druge strane i ona izdužena forma s unutrašnjim dvorištem, poput Papalićeve palače u Splitu ili Cadora u Veneciji. Međutim, vrlo rano postaje svjestan da to nije palača jednoga kneza srednjetalijanskog tipa kakav je on želio biti i odmah po povratku iz svojih misija i vojnih kampanja kreće u vrlo striktnu obnovu obnovljene palače. On je iluzionistički pretvara u onakvu arhitekturu kakvu je vidio u Dubrovniku, primjerice u Kneževom dvoru i kakva se nalazi u velikim novim pothvatima u Firenci, poput palača Medici, Riccardi ili Strozzi…

Ćipiko sada u jednoj nemogućoj situaciji pokušava stvoriti iluziju jedne palače s kortilom u sredini i to mu uspijeva. To je najljepši primjer arhitekture na tlu Hrvatske uopće, a protagonisti su Nikola Firentinac, koji je bio operarij katedrale, ali i sam Duknović koji je ne samo proslavljeni kipar kardinalskih grobnica Rima, nego i arhitekt ljetnikovca i palače Matije Korvina i papine grobnice.

Pogled s Čiova na kulu Kamarlengo (Foto:Ivo Cagalj/PIXSELL)

Uz iznimnu katedralu i palače, Trogir je i grad mnogih drugih crkava, zvonika i samostana?

Ima ih veliki broj, ali nije broj sam po sebi fascinantan. Rab, recimo, ima jako puno zvonika koji su karakteristični za Dalmaciju. Što se zvonika tiče, fantastično je da imamo i neizgrađenih. Primjerice, trogirska katedrala trebala je imati dva zvonika po uzoru na gotičke katedrale. Izgrađen je, međutim, samo jedan na njenom južnom dijelu predvorja, ali u njemu je ugrađena golema tradicija trogirskog klesarstva i graditeljstva i jako puno protagonista.

Zadnji od njih koji je dao ovaj oblik i duh je Trifun Bokanić. On je zadnji veliki hrvatski skulptor i i arhitekt svjetskog značaja. On je majstor hvarske Lože, čovjek s blistavom karijerom u kojoj je u svega desetak godina, jer je umro jako mlad, ostvario velika ostvarenja koja hrvatski barok stavljaju na visoko mjesto, iako je to već vrijeme kada Dalmacija postaje neka nebitna provincija Venecije. Rješenja koja on donosi sačuvana su na nekoliko mjesta, posebno na onom zvoniku na zidinama trogirskih benediktinki, jednog samostana iz doba Krešimira IV. To je samostan koji je utemeljen 964. godine i u funkciji je do dana današnjega, s koludricama koje na zidinama čuvaju taj grad. Ne samo bedemi, nego i molitva je bila oružje protiv nesreća i neprijatelja izvana. U Trogiru su sačuvana čak tri ženska benediktinska samostana, sv. Nikole za plemkinje i dva za pučanke, sv. Mihovila i Svetoga Duha na istočnom dijelu grada. Imate i samostan dominikanaca koji su vrlo rano došli, i to u prepirci s franjevcima koji su htjeli doći na isto mjesto, ali koji nisu nikad ušli u grad, nego su sagradili samostan ispred grada, na sjeveru. To je jedan od najranijih franjevačkih samostana uopće, s obzirom da je Trogir povezan s franjevaštvom još od vremena sv. Franje. Taj samostan je kasnije srušen radi obrane grada, a podignut je na otoku s južne strane grada i dobio je ime Drid po čuvenom dridskom samostanu Šubića koji se nalazio negdje iza današnje Marine. S druge strane, postoji i muški benediktinski samostan sv. Ivana gotovo na glavnom trgu. Gradska vijećnica je jedna od njegovih nekretnina. Dakle, sama količina samostana koji se tu nalaze, a da ne spominjem one za koje uopće ne znamo pouzdano gdje su bili, poput samostana ivanovaca. Ta vita monastica je premrežila grad, a gotovo svaki kvart ili svaka ulica imala je svoju crkvu od koje su neke iznimno raskošne i svaka od njih ima elitne skulpturalne i arhitektonske slojeve.

Izvan grada su samostani poput onoga na Čiovu, Svetog križa, u kojem su se odgajali oni genijalni trogirski duhovi koji su bili iz siromašnijih slojeva pa nisu bili školovani. Trogir je riješio jedan savršeni svijet, koji je investirao u znanje, u znanost i u svoju mladost, kao nijedan grad u Hrvatskoj. To je zapravo fenomen Trogira. Trogir je grad u kojem njegovo vodstvo permanentno investira u svoju djecu. U zlatu su plaćali akademike, primjerice Pomponija Leta ili Paladija Fuscam da dođu predavati latinski kako bi ta djeca, kad izađu u svijet, bili briljantni govornici. Jedan Ćipiko piše savršenim latinskim tako da se ostatak Europe čudi kao da sam Ciceron piše. I taj odgoj, koji počinje u najranijoj dobi, je zapravo potvrda njihove plemenitosti i starosti njihove lože koja seže u dubinu antike.

 

Pogled na grad s Čiova (Foto: Davor Puklavec/PIXSELL)

Prof. Bužančić u kakvom je stanju grad danas? Brinemo li dovoljno za tu kamenu ljepoticu?

Grad je danas teret, kao što bi svakome bio teret grad s golemom baštinom, a bez velikog gospodarstva. Trogir se danas gotovo bespoštedno koristi kao turistički resurs, ali on to i jest. On je fenomenalan, čaroban i možete ga kao turističku meku prodavati na koliko god hoćete načina. Iako to donosi ozbiljan novac, koji bi mogao biti jamstvo održivosti i razvoja Trogira, današnji građani nemaju snagu koji su imali građani u prošlosti i sami teško mogu izdržati taj teret. Stalno se osjeća stav “to je pod UNESCO-m, neka nas UNESCO čuva i štiti”. Ali sam brend UNESCO ne donosi novac, ali je jedan od alata koji može pomoći u povlačenju novaca iz fondova. Trogir je već povukao dosta novaca iz fondova i imao je neke velike projekte koje Hrvatska još uvijek može samo sanjati, što god mi pričali o europskim fondovima. Trogirske spomenike izravno je financirao Getty foundation, a ja ne znam niti jedan drugi spomenički kompleks u Hrvatskoj koji prati jedna takva fondacija, koja financira samo piramide i takve velike svjetske spomenike. Ona je svojom prisutnošću Trogiru priznala status iznimnoga svjetskog kulturnog dobra.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja