O umijeću izrade Pukan’ce u emisiji Kulturni biseri Hrvatske razgovarali smo s Veronikom Filipec, članicom KUD-a Čuntićanka i inicijatoricom procesa upisa na listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara i Martinom Mladenović, ravnateljicom Interpretacijskog centra baštine Banovine.

Foto: Veronika Filipec

Hrvatski Čuntić središte je župe sa samostanom i crkvom sv. Antuna Padovanskog, a sela ove župe smjestila su se na obroncima Zrinske gore uz rijeku Petrinjčicu na Banovini te administrativno pripadaju Petrinji.

Kako ističe Veronika Filipec, u tim se krajevima davno prestala nositi tradicijska odjeća i već se početkom 20. stoljeća osjeća velik utjecaj građanske odjeće. Tijekom 2. svjetskog rata sela župe Čuntić bila su spaljena zajedno s narodnim nošnjama, a isto se dogodilo i tijekom Domovinskog rata. Današnje generacije imaju malo doticaja s izvornom nošnjom, no ipak su članovi KUD-a Čuntićanka uspjeli pronaći nekoliko komada po kojima su izrađeni novi originali.

Veronika Filipec sama je napravila narodnu nošnju po uzoru na stare, u ratu uništene. Sve je radila samostalno, od tkanja, šivanja, vezenja, rozanja… Godine rada i truda isplatile su se jer je Filipec na reviji novoizrađenih narodnih nošnji 2014. godine u Trnjanima u organizaciji Posudionice i radionice narodnih nošnji osvojila drugo mjesto.

Rekonstrukcija ženske nošnje Hrvatskog Čuntića, izradila Veronika Filipec, Obnavljamo baštinu 2014. g. / Foto: Dražen Bota

Izraz pukan’ca sinonim je za čipku izrađenu na nogavicama muške narodne nošnje, rađenom tehnikom raspleta. Umijeće izrade jako je zahtjevno, pogotovo u današnje vrijeme kada platno koje se upotrebljava za izradu pukan’ce nema istu osnovu i potku. Nekada, kada se platno proizvodilo kod kuće na tkalačkom stanu, ističe Filipec, točno se znalo za što će platno biti upotrijebljeno te kako i kakve niti treba snovati da bi u procesu šivanja i ukrašavanja bilo lakše.

Foto: Veronika Filipec

Za izradu pukan’ce potrebno je iz platna ispukati (izvući) dio niti. Niti se izvlače okomito i vodoravno, a broj niti koje se izvlače ovise o tkanju platna. Niti se izvlače po cijeloj širini nogavice oko 75 cm, te okomito 6 – 7 centimetara, ovisno o motivu koji će se izrađivati. Na ženskoj narodnoj nošnji nema pukan’ce. Inače, narodna nošnja župe Čuntić jako je bijela s malo veza oko vrata, na manžetama oko ruku te na poprsju. Najčešći motivi veza su ružice i listovi, a prevladava crvena boja, dok oplećak ima posebne lijepe rozane rukave. Da bi rukavi bili rozani, moraju se sitno nafaldati po dužini nakon čega se u faldice na više mjesta uvlači konac i jako stisne. Nakon toga se oplećak opere tako stisnutih rukava. Nakon sušenja konci se izvuku, a rukavi izgledaju kao harmonika – narozani.

Foto: Veronika Filipec

Proces zaštite Pukan’ce kao nematerijalnog kulturnog dobra trajao je tri godine, a vijest da je pukan’ca zaštićena stigla je neposredno nakon potresa koji je zadesio Banovinu. Pukan’ca je prvo zaštićeno tekstilno nematerijalno kulturno dobro u Sisačko-moslavačkoj županiji i na to smo iznimno ponosni, naglašava Filipec.

“Cilj ove zaštite i upisa na Listu nematerijalnih kulturnih dobara je očuvati umijeće od zaborava te ga podukom i prenošenjem s generacije na generaciju zaštiti od propadanja i nestajanja.Ovim upisom će ostati zabilježeno kako se pukan’ca izrađuje na tradicijskim muškim hlačama u župi Čuntić. Nas kao nositelje nematerijalnog kulturnog dobra ovaj upis obvezuje na njegovo promoviranje i populariziranje, u formalnom i neformalnom obrazovanju, pa tako i stvaranje nositelja za prenošenje znanja i vještine izrade pukan’ce u lokalnoj zajednice”, naglašava Veronika Filipec.

Pukan’ca nije specifična samo za župu Čuntić, ima je i u drugim krajevima Hrvatske, oko Koprivnice te u Slavoniji, Baranji pa čak i na Pagu ali naziva se drugačije – file, prosici, isici, micano, ali metoda rada, odnosno pukanje je isto, osim što se nalazi na drugom odjevnom predmetu.

Foto: Veronika Filipec

Značajnu ulogu u procesu promocije pukan’ce ima Interpretacijski centar baštine Banovine čija ravnateljica Martina Mladenović nam je rekla da su do sada organizirali dvije promocije – jednu u Prnjavoru Čuntićkom i jednu u Zagrebu u Etnografskom muzeju u Zagrebu.

“Iznimno nam je bilo drago u glavnome gradu predstaviti jedno takvo kulturno dobro s Banovine. No, nismo stali samo na tome. Jedna od naših etno bojanki posvećena je Čuntićanima, a izdali smo i drugu pod nazivom Ajde curo pokaži svoje ruvo – što je lokalizam za miraz, a u kojoj se mogu pronaći sve informacije o pukan’ci, motivi veza te fotografije. Tretnutačno pripremamo priručnik koji bi govorio o izradi pukan’ce. Zahvaljujem našim dragim Čuntićanima što drže do svoga identiteta, njeguju ga i promoviraju na nacionalnoj razini kako bi cijela Hrvatska dobila mali dio Banovine, a koji nije zacrnjen teškim ili katastrofičnim događanjima”, zaključila je Mladenović.