Budi dio naše mreže

Zvonko Pandžić o zaboravljenim i zatajenim hrvatskim djelima Marka Marulića

U emisiji "Aktualno" Hrvatskoga katoličkog radija razgovarali smo s našim uglednim filologom iz Njemačke Zvonkom Pandžićem. Otkrio nam je više detalja o pripremi prvoga kritičkog izdanja Marulićeve "Judite" u povodu 500. obljetnice od prvotiska, ali i o nepoznatim i zatajenim hrvatskim djelima Marka Marulića.

/ Vesna Bihar

Pandžić već 15 godina traga za Marulićevim djelima u hrvatskim i europskim arhivima. Prije godinu dana u Arhivu Franjevačkog samostana u Dubrovniku otkrio je i identificirao tri manja djela Marka Marulića na hrvatskome jeziku, a riječ je o opisu života i mučeništva sv. Dujma i sv. Staša i prijenosu njihovih moći iz Solina u Split.

Gospodine Pandžiću, kako javljaju iz Knjižnice Male braće u Dubrovniku Vi pripremate kritičko izdanje Judite Marka Marulića u povodu 500. obljetnice prvotiska 13. kolovoza 2021.; Judita je tiskana prvi put u Mlecima na taj dan 1521., a napisana 20 godina prije, tj. 1501. Jedan od dva sačuvana primjerka prvotiska čuvaju Mala braća. Možete li našim slušateljima pojasniti o kakvom se to izdanju radi, po čemu se razlikuje od poznatih izdanja Judite?

Radi se po intenciji o takozvanom historijsko-kritičkom izdanju, koje je inače kraljica takozvane Editionswissenschaft, tako se to u Njemačkoj zove, dakle o znanstvenom izdanju jednoga starijega ili novijega teksta nekoga klasika književnosti, bilo klasika klasične grčke i latinske, bilo
njemačke, bilo francuske, bilo hrvatske književnosti. Ovdje se radi o našem klasiku Marku Maruliću, ocu i majci hrvatske književnosti i njegovom glavnom hrvatskom djelu, epu Judita.

Naslovna stranica “Judite”, prvo izdanje 1521.

Kritika teksta znači da valja najprije ispitati u povijesnom smislu: imali li više rukopisa toga djela ili nema; potom, ako nema rukopisâ kao u našem slučaju, onda uspoređujemo tri tiskana izdanja objavljena za života Marka Marulića. Prvo je, naravno, najvažnije, ali treba usporediti i u bilješkama (fusnotama), pretražiti odstupanja pojedinih riječi i slova, tiskarskih pogrešaka ili pak, ako je došlo do zamjene nekih riječi, to ispraviti i objasniti u kritičkom aparatu. To je dakle jedna strana posla, sam tekst kritički pročitati prema prva tri Marulićeva tiska Judite za njegova života. Godine 1521. objavljena je editio princeps, prvo izdanje, 1522. godine tiskano je drugo, a treće 1523. godine. Imamo dakle tri izdanja Judite Marka Marulića u samo 18 mjeseci. Od prvoga su izdanja sačuvana samo dva primjerka i to jedan kod Male braće u Dubrovniku, a drugi je vraćen iz Italije u Zadar i tu se nalazi u Znanstvenoj knjižnici. Imamo i dva primjerka drugoga izdanja te jedan jedini primjerak trećega izdanja sačuvan u Bavarskoj državnoj knjižnici u Münchenu. Sva tri valja usporediti i vidjeti slovo po slovo gdje je moguće koji problem nastao, koju pogrešku ispraviti i dokumentirati i, na koncu, prikazati najbolji mogući tekst.

Drugi dio posla je drugi aparat, slijedi ispod samoga teksta Judite i kritičkih bilježaka uz taj tekst, prikaz Marulovih tekstualnih izvora prema kojima se orijentirao pišući svoj ep. U prikazu izvora dolazimo do jedne sasvim nove situacije. Tu imamo ne samo biblijsku priču o Juditi iz biblijske
knjige Judita nego i latinske autore klasične starine. Međutim, nalazimo i talijanske autore Dantea i Petrarcu na koje u nekim stihovima aludira naš Marulić, svi ti njegovi izvori koji se mogu identificirati moraju biti prikazani u aparatu izvora. Ovdje želim naglasiti da smo danas, što se izvora tiče, zahvaljujući pronalasku i identifikaciji obje Marulove Biblije koje je koristio pri pisanju Judite, jednu sam pronašao i identificirao na Poljudu u Franjevačkom samostanu (ona je bila i od prije poznata, međutim, nitko nije uspoređivao tekst Judite s komentarima koji je Marulić na tom biblijskom tekstu, odnosno na komentarima uz taj biblijski tekst Nikole od Lyre zapisao u vlastoručnim bilješkama), a druga se Marulova Biblija, tzv. bez komentara sine commento, čuva u Znanstvenoj knjižnici u Splitu, u daleko boljoj situaciji glede prosudbe njegova načina rada na Juditi. Ovu je oporukom ostavio svećeniku i pustinjaku Luki, svomu prijatelju na Marjanu. Ali nitko je nije tražio, pa sam se oko toga potrudio i na njoj pronašao relativno veliki broj bilježaka i markiranja biblijskoga teksta o Juditi, gdje izdvaja ključne momente biblijske priče i svoga epa, koji je uredio prema latinskoj Vulgati sv. Jeronima. Markiranjem je naglasio upravo one biblijske scene koje su mu kompozicijski i dramatski bile odlučujuće za prepjev na lijep hrvatski jezik. Uz ovo diplomatičko-kritičko izdanje usporedno se tiska isti tekst, ali kao izdanje za lektiru, otisnuto suvremenim našim pravopisom, uz pojašnjenja hrvatskih riječi i latinskih ekvivalenata.

Kada se sve to na jednom mjestu bude moglo prepoznati kroz naše izdanje, vjerojatno ćemo ubuduće moći, barem djelomice, njegovu Juditu promatrati iz posve nove perspektive.

Druga Biblija Marka Marulića (1483) s njegovim bilješkama u knjizi Judita, Znanstvena knjižnica Split

Znači li to da bi i druga njegova hrvatska djela, ona koja ste u rukopisima pronašli ili pripisali autoru Maruliću, trebalo kritički za tisak prirediti i objaviti? I koja su to djela?

Trebat će ih što je moguće više objaviti do 2024., dakle do 500. obljetnice smrti našega velikana pisane riječi. To je sada primarna zadaća hrvatske filologije. Spomenut ću samo neke: u Londonu se čuva njegova Hrvatska institucija koju je on napisao na hrvatskom 1514., jer njegova sestra Bira (za nju je pisao hrvatske tekstove, koludrica sv. Benedikta u Splitu) nije razumjela latinski, pa se je on potrudio njoj (vrlo ju je volio), napisati pobožne tekstove na hrvatskom jeziku. Ta njegova Hrvatska Institucija, dosada je bila poznata samo njegova latinska Institucija (1506), signirana je s poznatim monogramom M, Marulićevim inicijalom, nju sam pronašao i identificirao u Londonu. Postojanje Marulićeve Hrvatske Institucija je samo po sebi zapravo prava mala senzacija među novotkrivenim hrvatskim djelima. Već je prepisana za jedno kritičko izdanje i ono će biti objavljeno.

U Dubrovniku kod Male braće na primjer imamo tri vitae, tri životopisa, sv. Dujma mučenika, sv. Staša i prijenosa njihovih tjelesa, a to je jedan prijepis iz 1560. podrijetlom iz Splita. Potom imamo u Firenci čitav zbornik Marulićevih tekstova koje su naši mudraci dugo vremena osporavali, a da je to Marulićevo djelo utvrdio je 1957. talijanski filolog Carlo Verdiani. Josip Badalić u Zagrebu je to potvrdio, ali su se tomu oprli neki zagrebački kroatisti u tradiciji Miroslava Krleže, jer već je otprije bilo nastupilo olovno vrijeme, rekao bih, kada Marulić postaje sumnjiv i biva cenzuriran. To je uglavnom bio razlog da se osporavalo filološki rad, vrlo elegantan rad Carla Verdianija, navodnoga stranca, iako je on hrvatsku književnost volio možda više nego mnogi drugi i, prije svega, radio znanstveno, za razliku od onih koji su ga osporavali ne vidjevši  uopće taj rukopis. Dakle, tu je mnoštvo hrvatskih tekstova, recimo Vita sv. Jeronima, Marulić uvijek njegov život piše zajedno sa Životom sv. Ivana Krstitelja. O tome sam napisao i nedavno objavio jednu raspravu “Magnificat anima mea Dominum”, to je Marulićev prijevod u Firentinskom zborniku, o svemu možete na sljedećem linku čitati, tako i o tome što je zapravo bio razlog da se Marulića osporavalo od 1950. pa sve do danas ponegdje.

https://hrcak.srce.hr/221420

Imamo još nekoliko rukopisa u Beču, na primjer prevedene Dijaloge Grgura Velikoga. Zatim imamo njegova tri rukopisa, tri kodeksa u Zagrebu koji su kupljeni na dražbama u Londonu 1976. godine. Imamo tako zapravo čitavu biblioteku Marulićevih hrvatskih rukopisa koja našoj javnosti uopće nije poznata, barem do danas ne. Marulić je imao i pisare (i o tome sam pisao), vodio je odvjetničku pisarnicu jedno vrijeme, ljude i prijatelje kojima je diktirao i tekstove koje je prevodio ili komentirao, a oni su zapisivali, ili ih je, pak, sam zapisivao ili prepisivao. To se može dokazivati prema pravopisu i pisoruku (autografu). Ta njegova novootkrivena hrvatska djela su najstarija, dakle prva biblioteka hrvatske proze koju naša književnost uopće ima.

Marulić je u rukopisu ostavio najstariju biblioteku hrvatske proze

Govorimo dakle o hrvatskoj prozi pučkoga, narodnoga jezika, a Marulić se pri tome orijentira na Dantea koji je također forsirao tzv. volgare illustre ili volgare aulico, dakle otmjeni narodni jezik ili salonski (aulico), kako ga je Dante zvao, u talijanskom naravno, tako je to i Marulić htio imati u hrvatskom. To ne znači da on nije poznavao i glagoljsku i onu iz Poljica ćiriličnu tradiciju, sve je on to poznavao, ali njegov je jezik bio novi, novohrvatski, a ne, kako neki danas pokušavaju njegov jezik u Wikipediji i drugdje nazvati, starohrvatski. On je star, iz naše perspektive gledano i najstariji, međutim u Marulićevo vrijeme to je bio novohrvatski jezik pučkoga izraza da bi narod, a prije svega njegova sestra i svi koji su čitali ta djela, mogli uživati u narodnom jeziku koji su najbolje razumjeli. Izbjegavao je tuđice da bi obični ljudi kao i njegova sestra mogli sve dobro razumjeti. To je dakle jedan novi elemenat koji je ovdje vrlo važan, a zato su i ti tekstovi važni. Nekim kroatistima je to ipak sumnjivo jer su to pobožna djela, pa “kao”, da ne bi oni kvarili ugled Marka Marulića, jer bi netko mogao doći na ideju da je on onda loš pjesnik. A to je tako elegantan rječnik i jezik da je hrvatska književna tradicija ostala osiromašena jer ta djela nisu bila tiskana.

Na kakve su reakcije naišla Vaša otkrića i publikacije kod naših kroatista?

Kroatisti moja istraživanja i moje nalaze nisu ni recenzirali, npr. moju knjigu Nepoznata proza Marka Marulića iz 2009. nitko nije recenzirao od krotista ili marulista. Bilo bi za mene, naravno, korisno da su me kritizirali. Recimo, tada bih mogao možda nešto i naučiti. A tko ne umije kritizirati, ne može ni pohvaliti. Naravno, ostalo je samo ignoriranje koje se proteže do danas, što mene posebno i ne smeta. Jedan mi je kroatist, doduše, posvetio dvije fusnote u nekom svom članku. Veli da si tu radi “o dubioznim tekstovima” iako ih nije ni vidio, a kamo li da je moje dokaze za autorstvo Marka Marulića uspio pobiti. Ranije sam uglavnom objavljivao u Njemačkoj i u Americi, ali o Maruliću ne i u hrvatskim časopisima, jer se uski krug marulista zatvorio. Nije bilo dopušteno da se o Maruliću i njegovim tekstovima kritički razmišlja, da se stare kadrove kritizira zbog promašene znanstvene metode.  Međutim, u posljednje se vrijeme tu nešto mijenja. Filozofski fakultet u Osijeku je objavio moju spomenutu studiju “Magnificat anima mea Dominum” na 60 stranica. Tu su obrađeni moji noviji i stariji nalazi Marulićevih hrvatskih rukopisa. Sada slijede znanstvena i kritička izdanja, pa neka ljudi čitaju i zatajenog Marulića. Na koncu našega razgovora svakako želim spomenuti i jedan Marulićev rukopis visoke umjetničke vrijednosti, pogotovo zbog himana u njemu koje je prepjevao iz latinskoga. Do danas taj i druge njegove rukopise iz ignoriraju nekritički marulisti-kroatisti.

Ilustracija

Svojedobno su priličit nemir izazvali planovi Ministarstva školstva da se Marulić i njegova Judita izbace iz lektire srednjih škola u Hrvatskoj. Što Vi mislite o tome?

Da, pokušalo se Marulićevu Juditu izbaciti iz kanona hrvatske književnosti time što se više ne bi čitala u školi. Kada se već ne može Marulića u cijelosti, barem ne njegove hrvatske tekstove, izbaciti iz korpusa njegova djela odnosno iz korpusa hrvatske starije književnosti. Međutim, to je po mom sudu, gledano iz znanstvene perspektive, samo posljedica onoga što se već barem dva desetljeća a i duže događa i na fakultetima, pogotovo kroatističkoga smjera. Aktualno stanje studija kroatistike je takvo da se, koliko imam dojam i što pratim kroz znanstvenu literaturu, potpunoma napušta, odnosno zanemaruje takozvano osnovno istraživanje, njemački Grundlagenforschung, na engleskom basic research dakle proširenje osnove hrvatske književnosti izdavanjem djela koja su zanemarena, zapuštena ili nekritički izdana, uglavnom iz ranih prošlih vremena. To je utoliko tragičnije jer jedino je hrvatska književnost, po definiciji Jacoba Burckhardta (Die Cultur der Renaissance in Italien, Basel, 1860), od svih slavenskih književnosti ona koja ima i renesansnu književnost u punom smislu te riječi. I ako to ne budemo znanstveno istraživali i sve detalje književnoga stvaranja toga vremena javnosti prezentirali, onda slabo stoji sa budućnosti, ne samo znanosti nego i školstva i nacionalne tradicije, koju onda đaci i studenti, a potom i profesori, neće poznavati u punoj širini.

Danas su skoro zamrle biblioteke i istraživanja starije hrvatske književnosti, primjerice Stari pisci hrvatski, nju su pokrenuli Jagić i Kukuljević Sakcinski s prvim sveskom Pjesme Marka Marulića (1869). Nakon Drugoga svjetskoga rata pokrenuta je i serija Hrvatski latinisti, i ta je zamrla. Neke nove ne vidim da se pokreću. Istina je da se Marulićeva djela latinska  u Splitu dobro izdaju, ali od hrvatskih već skoro 30 godina nema ništa. I to će se sada promijeniti, nadam se barem.

Problem je što nemamo sustavnoga znanstvenog pristupa na fakultetima, a onda je razvoj u školama i izbacivanje Judite iz kanona njegovih djela ili iz kanona hrvatske književnosti, samo posljedica toga razvoja na fakultetima, gdje se danas podučava samo torzo hrvatske književnosti starije epohe.

Znanstvena, a zapravo i nacionalna sramota je da još nije objavljen, a nije ni predviđen za objavljivanje u Sabranim djelima Marka Marulića, Oficij Blažene Dive Marije, molitvenik koji je Marulić sastavio najvjerojatnije za svoju sestru Biru. Otkrio ga je Franjo Fancev 1933. Počinje s epigramom koji ga izrijekom pripisuje Maruliću:

“Marul tumači toj na slavu gospoje,
Zemļa i nebo koj svagdan hvale poje.
Molite za ńega, ke koli čtite toj,
da Bog s truda sega, stavi ga u pokoj. Amen.”

Prelijepi su tu zapisani njegovi ritmički prepjevi raznih himana, uz molitve i litanije. Možda je to razlog da stari kadrovi i njihovi epigoni, čak i danas priječe da se taj oficij objavi u Sabranim djelima Marka Marulića. Taj molitvenik Marulićeve sestre valjda će biti objavljen do 2024. godine, priželjkuje Pandžić.

Emisiju u kojoj je gostovao ugledni filolog iz Njemačke Zvonko Pandžić poslušajte ovdje:

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja