Kuzma Kovačić je izlagao na sedamdesetak samostalnih i brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Velike retrospektivne izložbe njegovih djela priređene su 2013. u Zagrebu i u Splitu. Godine 2017. u Muzejima San Salvatore in Lauro u Rimu otvorena je izložba ‘Hodočasnik u kiparstvu – hrvatski kipar Kuzma Kovačić’ u povodu 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Republike Hrvatske i Svete Stolice. Njegova djela nalaze se u nacionalnim galerijama i muzejima. Autor je više od stotinu spomenika i sakralnih kiparskih djela postavljenih diljem domovine. Među njima su Vratnice i Oltar Hvarske katedrale, Oltar hrvatske domovine na Medvedgradu, Spomenik papi Ivanu Pavlu II. u Selcima na otoku Braču, Posljednja večera u Rami, Spomenik bl. Alojziju Stepincu u Zagrebu, Oltarni reljef ‘Slava hrvatskih mučenika’ na Udbini te spomenici dr. Franji Tuđmanu i mnogi drugi. 

Je li teško danas biti umjetnik u vremenu kada su ljudi skloni instant rješenjima na mnogim područjima života, a umjetnost traži vrijeme, samoću i kontemplaciju? Obraćamo li dovoljno pozornosti na umjetnost?

Kuzma Kovačić uoči velike izložbe u Modernoj galeriji 2013. (Foto: Davor Visnjic/PIXSELL)

Iz vlastitoga iskustva znam, a to isto potvrđuju toliki umjetnici kroz povijest – kipari, slikari, pjesnici, glazbenici i drugi, da je umjetnost najprije plod radosti stvaranja, no ipak možemo reći da je danas teško biti umjetnik. I to prvenstveno zato što se umjetnost više ne doživljava kao sustvaralaštvo u Božjem činu stvaranja. Nekoć, umjetnost je bila tako i toliko povezana sa životom, upravo srasla, da je to bila cjelovita kultura življenja, kultura nadahnuta upravo kršćanskom vjerom. Danas, čini se, nije više tako. Zato ne obraćamo više dovoljno pozornosti na umjetnost, što otvara prostor tami i opasan ponor za čovjeka ovoga i budućega doba.

Tko je za vas umjetnik i koje je njegovo poslanje? Što je pozvan donositi svijetu kroz svoje stvaralaštvo?

Budući da je čovjek stvoreno, od Boga stvoreno biće koje je Tvorac stvorio iz ljubavi, jer je Bog sama Ljubav, i sam je stoga pozvan biti stvarateljem odnosno sustvarateljem Božjim. To na poseban način vrijedi za umjetnika, jer je njegovo stvaranje najčišće, bezinteresno i slobodno. Da bismo mogli biti sudionici veličanstvenoga djela Stvaranja, koje u potpunosti pripada sam Bogu, moramo tako uzorito i živjeti: posvetiti se svome pozivu, a posvećenost pozivu iziskuje vrijeme, samoću i kontemplaciju – sav život. Umjetnik je, dakle, Božji suradnik – sustvaratelj, prijatelj anđela, koji je pozvan svojim djelima donositi svijetu radost i nadu u slobodi.

Reljef Sv. Franjo Asiški (foto: Z. Alajbeg)

Mnogi danas primjećuju da umjetnost, ne samo likovna, nije više ona koja uzdiže duh, koja otvara prostore dobrog, lijepog i istinitog. Što se dogodilo? 

Dogodilo se to da je samo stvaranje kao takvo stavljeno u pitanje, jer je čovjek počeo živjeti tako kao da Boga nema. To se odnosi, naravno, i na umjetnosti. Iz te situacije nastalo je u suvremenoj umjetnosti stanje opće sumnje, sumnje u sam smisao umjetnosti. To što navodite govori o stanju duha današnjega svijeta u kojemu su poljuljane temeljne vrijednosti. Budući da je umjetnost svojevrsna braniteljica ljudskoga dostojanstva, ona je time i sama jedna od temeljnih vrjednota – potvrda o čovjekovoj stvorenosti na sliku Božju. Radi se, naime, kako veli jedan veliki teolog našega doba, o „sposobnosti stvorenja da percipira i ujedno učini zamjetljivima Božju slavu, dobrotu i istinu“. I ljepotu.

Autor ste mnogih kiparskih djela, među kojima i mnogih skulptura sakralne tematike koje se nalaze u crkvama i crkvenim prostorima diljem zemlje. Osobito vam je stalo do sakralne umjetnosti, zašto?

Stalo mi je do sakralne umjetnosti zbog dva razloga: zbog vjere i umjetnosti. Moja je umjetnost, naime, plod vjere. Doba komunističkoga nasilja nad životom našega hrvatskog naroda, tako i nad našom kulturom i umjetnosti, opustošilo je najljepši dio bića te umjetnosti te gotovo ugasilo onu dvotisućljetnu iskru što ju je zapalila i kroz povijest pronosila kršćanska vjera – onu pravu novost koja je zasjala svijetu po Kristu i po kojem je od tada umjetnost uvijek nova! Od tada je novost u umjetnosti neupitna, gotovo konstitutivna vrijednost i zato danas odmah prihvaćamo taj pojam (vrijednost) u umjetnosti, a da i ne pomislimo na njegov pravi izvor i smisao – stvaralaštvo iz ljubavi. Suvremena bi sakralna umjetnost, dakle, bila prava novost, pa me taj prostor novosti tj. istinske slobode toliko i privlači.

Reljef Slava hrvatskih mučenika, 2015. (foto: Z. Alajbeg)

Kada se dogodio trenutak da ste u sakralnoj umjetnosti prepoznali svoj put? Je li bilo presudno neko konkretno djelo ili je riječ o nadahnuću?

Prvo, hrvatska je povijest neraskidivo povezana s kršćanskom, katoličkom vjerom, odnosno Crkvom. Ona je središte života našeg nacionalnog bića, nositelj hrvatskoga kulturnog identiteta. Zbog toga je i danas hrvatskome umjetniku dužnost nastaviti tragati za svjetlom vjere, putem kojim su išli mnogi i prije nas. Drugo, umjetnost sam od prvih svojih slutnji doživio kao pravu mogućnost svjedočenja vjere – da mogu gledati nevidljivo, da budem bliže Bogu. Ta otvorenost onostranome, obraćanje Duhu Svetome je, vjerujem, ono stvarno i temeljno nadahnuće. Svako je moje djelo prožeto tom žudnjom. Naravno da je i moje prvo pravo djelo sakralne umjetnosti, a to su Vratnice Hvarske katedrale, bilo presudno u odluci da pokušam ustrajati u nastojanju oko obnove hrvatske sakralne umjetnosti. Zbilo se to 1990. godine, u odlučnom času stvaranja hrvatske države i času obnove Hvarske katedrale, koju je započeo i proveo msgr. Josip Šantić, ondašnji hvarski župnik i generalni vikar Hvarske biskupije, koji mi je, još mladom kiparu, povjerio tu zahtjevnu zadaću u rodnome gradu.

Kada radite djelo za neku crkvu osjećate li posebnu odgovornost prema tome prostoru, prostoru koji je namijenjen susretu s Bogom?

Upravo sam se na spomenutoj zadaći susreo s takvim pitanjem. Osim odgovornosti prema baštini, crkvi – spomeniku i prema vlastitome zavičajnom osjećanju i sjećanju, koja se očituje u spremnosti da novim ne povrijedimo staro, da skladno uklopimo novo u starome, posebnu odgovornost osjećao sam prema bogoslužnome prostoru. Budući da je crkva prostor susreta s Bogom i da vjera živi i sada kao i u prošlosti, djelo sakralne umjetnosti i u tako staroj crkvi mora biti izraz žive vjere, dakle – novo. Da bi se dogodio skladan susret staroga i novoga, umjetničke baštine i žive vjere, nužno je razumijeti i prihvatiti umjetnost kao molitvu – osobnu i zajedničku, jer umjetnik govori i u ime drugih. To vrijedi, naravno, i kod izgradnje i umjetničke opreme novih bogoslužnih prostora, s time da se sklad ostvaruje u svemu u novome.

Kuzma Kovačić u svom ateljeu (Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL)

Živimo u zemlji u kojoj se većina stanovništva izjašnjava katolicima. Kakva nam je sakralna umjetnost?

Umjetnost nam je onakva kakvi sami jesmo! Rekli smo da više ne obraćamo dovoljno pozornosti na umjetnost, kao da smo joj okrenuli leđa i da nam nije stalo do one spasonosne i zahtjevne iskre koje je u čovjeku davno zasjala. To je, svakako, i pitanje mjesta umjetnosti u Crkvi! Papa sv. Ivan Pavao II. ostavio nam je o tome divno svjedočanstvo u svome glasovitome Pismu umjetnicima u kojemu je umjetnosti pridao najviši stupanj ljepote čovjekova bića, nerazdvojiv od ljubavi koja ga čovjekom čini. Međutim, kao da je današnji naraštaj nekako „spor“ na ljubavi. To se najbolje vidi baš u umjetnosti.

Otac Rajmund Kupareo, 2014. (foto: Z. Alajbeg)

Što bi po vašem mišljenju trebalo učiniti da sakralnu umjetnost u Hrvatskoj dođe na jedan viši nivo, da bude više umjetnost, a manje produkcija? Je li odgovornost na institucijama?

Potrebno je najprije napustiti i izbrisati svaki trag pogubne komunističke laži koja je poharala hrvatsku kulturu i umjetnost. To moramo odmah učiniti u svojim srcima, ali i u životu čitavoga našega društva. Potrebna je predanost i hrabrost umjetnika, ali i organizirano djelovanje crkvenih i svjetovnih ustanova, osobito učilišta, da se novim naraštajima otvori duhovne oči za pravu istinu o umjetnosti. Za početak, predlažem da uvedemo u programe naših fakulteta i akademija na polju estetike učenje oca Rajmunda Kuparea, hrvatskoga dominikanca, osnivača slavnoga Instituta za estetiku na Papinskom čileanskom katoličkom sveučilištu – jedinoga pravoga estetičara novije hrvatske povijesti našega doba (drugi su tek samo marksisti). To bi donijelo, vjerujem, mnoge dobre plodove. Zato najprije treba prevesti sa španjolskoga glavne njegove knjige o estetici , oko čega nastojimo, ali pritom nailazimo na neočekivane teškoće.